Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Ostati u Kristovoj ljubavi i služiti čovjeku

Petak, 23. 10. 2026.

Homilija na blagdan svetoga Ivana Kapistrana
Ilok, 23. listopada 2026.
Iz 61,1–3a; 1 Sol 2,2b–8; Iv 15,9–17

Draga braćo i sestre, 

1.    Ivan Kapistran – primjer koji nasljedujemo

ove 2026. godine slavimo dvije velike obljetnice svetoga Ivana Kapistrana: 640 godina od njegova rođenja i 570 godina od njegove smrti. Između tih dvaju datuma stalo je sedamdeset godina života koji ga je iz rodnoga Capestrana doveo ovamo, u Ilok. Bio je to put mnogih promjena, a najvažnija i najveća promjena dogodila se ondje gdje ju je najmanje mogao očekivati – u tamnici.

Kao mlad čovjek Ivan je krenuo putem uspješne pravničke službe. U Perugi je studirao pravo, postao sudac i obnašao odgovorne gradske dužnosti. Pred njim se otvarala budućnost ugledna i utjecajna čovjeka. A onda je, usred političkih sukoba, završio u zatočeništvu. Onaj koji je do jučer odlučivao o sudbinama drugih sada više nije mogao odlučivati ni o vlastitoj.

Upravo je to iskustvo postalo prekretnicom njegova života. Lišen položaja i slobode, počeo je dublje promišljati o tome čemu želi posvetiti svoj život. U tamnici je prepoznao Božji poziv, a nakon izlaska stupio je među franjevce. Njegovo znanje, sposobnosti i gorljivost postupno su dobivali novu svrhu: služiti Bogu i ljudima.

Kao svećenik postao je neumoran propovjednik. Obilazio je gradove i sela, pozivao na obraćenje i sudjelovao u obnovi franjevačkoga reda. Njegova se služba proširila daleko izvan Italije, vodeći ga među ljude različitih jezika i zemalja. Naposljetku ga je dovela i pred opkoljeni Beograd, gdje je 1456. godine, uz Janka Hunjadija, sudjelovao u obrani grada, okupljajući branitelje i hrabreći ih u trenutcima velike opasnosti. Imao je već sedamdeset godina, ali je i tada bio spreman poći onamo gdje su ga ljudi trebali.

Nakon pobjede, iscrpljen i bolestan, došao je u Ilok. Ovdje je, među svojom franjevačkom braćom, 23. listopada 1456. završio zemaljski život. Danas, točno 570 godina poslije, okupljamo se u gradu u kojemu je proveo svoje posljednje dane. Spominjući se njegova rođenja i smrti, pred očima imamo cijeli njegov život i pitanje koje nam on postavlja: komu posvećujemo vrijeme koje nam je darovano?
Sveti Ivan Kapistran je svoj odgovor pronašao slijedeći Božji poziv. Taj ga je poziv izveo iz tamnice i vodio prema ljudima kojima je mogao biti oslonac. Zato nas ove obljetnice potiču da i sami osluškujemo što Bog od nas traži – u našoj službi, među našim bližnjima, pa i onda kada život krene putem koji nismo planirali.

2. Povjeriti život Kristu

Kako prepoznati što Bog od nas traži i povjeriti mu svoj život? I današnja misna čitanja govore o Božjem pozivu. Današnje nas Evanđelje vodi k Isusu koji svojim učenicima govori: „Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15,9). Uoči svoje muke povjerava im ono na što će se moći osloniti i kada njega više ne budu vidjeli među sobom. Ljubav koju su s njime upoznali bit će izvor njihove snage za poslanje koje im povjerava.

Život Ivana Kapistrana pokazuje koliko se čovjekov put može promijeniti kada se otvori Božjem pozivu. 

Za promjenu koju je doživio potrebno je povjerenje. Prorok Izaija čuo je Božji poziv. Bog ga poziva na naviještanje njegove riječi. Nekoliko stoljeća kasnije i sveti Pavao čuje taj isti poziv. Tisuću četiristo godina kasnije i Ivan Kapistran čuo je taj poziv, a nekoliko stoljeća kasnije, ovdje u Iloku, danas, i mi čujemo taj isti Božji poziv!

Božji poziv u životu tih velikana nije ostao samo na propovijedanju. Bog traži vrlo konkretne stvari: donijeti radosnu vijest onima koji su žalosni, iscijeliti slomljena srca, donijeti slobodu zarobljenima…(usp. Iz 61,2). 

Odazvati se takvom Božjem pozivu, povjeriti Bogu svoj život, zvuči lijepo, ali i teško. I zaista jest teško. Kako kaže Pavao, naše povjerenje i naš život ne proizlazi iz želje da ugodimo ljudima, nego Bogu, a na istom mjestu kaže kako je i sam zbog toga trpio i bio pogrđen. Povjerovati Bogu nije samo trenutak nego cjeloživotna odluka (usp. 1Sol 2,3).

Iako su tri svetca djelovala mnogo prije nas i u drukčijim životnim okolnostima, i mi danas možemo povjerovati Bogu i odgovoriti na Božji poziv. Možemo danas donositi radost onima oko sebe, možemo u svojoj obitelji biti svjetlo, na svojem radnom mjestu donositi mir, u situacijama kada je lakše donijeti krivu odluku, donijeti onu ispravnu. Postavlja se pitanje, kada povjerujemo Bogu, odakle nam snage i volje da nastavimo tim putem ako je taj put tako težak i trnovit.

3. Ostati vjeran u kušnji

Upravo nas to pitanje vraća Isusovim riječima: „Ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15,9). Isus ih izgovara učenicima pred kojima su teški sati. Uskoro će gledati kako njihova Učitelja odvode, osuđuju i pribijaju na križ. Sve ono što su s njime doživjeli bit će stavljeno na kušnju. Zato ih već sada poziva da ostanu povezani s njime, da se i u tim trenutcima oslone na ljubav koju su upoznali.
 
Takvo je uporište potrebno i nama. Kada se odlučimo povjeriti život Bogu, naše teškoće time ne prestaju. Možemo se iskreno truditi oko dobra, a doživjeti nerazumijevanje. Možemo godinama odgovorno obavljati svoju službu, a ipak se umoriti i zapitati ima li naš trud smisla, pogotovo ako nam se čini da netko tko živi drukčije prolazi bolje. Osobito je teško kada izostane potpora ljudi na koje smo računali. Tada se lako obeshrabriti, zatvoriti u sebe i postupno odustati od onoga što smo nekoć s ljubavlju prihvatili.

U takvim trenutcima Isusov poziv postaje sasvim osoban, sasvim konkretan, upućen svakome od nas: ostani u mojoj ljubavi. Dopuštamo da nas ona pridigne i sačuva naše srce od gorčine. Vraćamo joj se u molitvi i u sakramentima. Dijelimo svoj teret s nekim tko ti može pomoći. Iz te povezanosti s Kristom ponovno možemo pronaći snagu za dobro koje je već danas pred nama. 

4. Darovati se ljudima

A ta ljubav koju primamo ne ostaje mirna. Ona nas uznemiruje i potiče da ju dijelimo. Zato je tako važno poslušati i nastavak Pavlova svjedočanstva. Apostol koji se odvažno suočava s protivljenjem govori Solunjanima da je među njima bio nježan poput majke koja njeguje svoju djecu. Spreman im je predati „ne samo evanđelje Božje nego i naše duše“ jer su mu omiljeli (1 Sol 2,8). Odvažnost i nježnost ovdje pripadaju istomu čovjeku. To smo i mi, kršćani! Odvažni i nježni. 

Školu odvažnosti i nježnosti učimo od Isusa samoga. „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15,12), slušamo u Evanđelju. Kristova ljubav postaje mjerilom našega odnosa prema ljudima. Tko želi ostati u njegovoj ljubavi, dopušta da ga potrebe bližnjih dotaknu i da zbog njih promijeni nešto u vlastitom životu. Daruje im vrijeme i pozornost, a kada je potrebno, prihvaća i teret koji bi mogao izbjeći.

Ivan Kapistran u Ogledalu klerika upravo život kršćanina uspoređuje sa svjetlom koje se širi i osvjetljuje druge.  To služenje bližnjemu zajednički je poziv svih nas. Navještajmo, dakle, radosnu vijest evanđelja odvažno i hrabro s jedne strane, a nježno i puno ljubavi s druge strane.

Na Dan Grada molimo da se ta ljubav može prepoznati i u životu cijelog grada Iloka. Zahvalni smo svima koji su ga branili i obnavljali. Brigu za njegovu budućnost danas nastavljamo odgovornošću za ljude koji u njemu žive, osobito za one kojima je teško i kojima treba naša potpora. Tako nas spomen svetoga Ivana Kapistrana potiče na dobro koje nam je danas povjereno.

Gospodine Isuse Kriste, po zagovoru svetoga Ivana Kapistrana sačuvaj nas u svojoj ljubavi. Učvrsti naše povjerenje u tebe i pomozi nam ostati vjernima u kušnjama. Čuvaj naše vojnike, policajce i ročnike, branitelje i njihove obitelji. Budi blizu kapelanima i braći franjevcima u njihovu služenju. Blagoslovi stanovnike Iloka i našu domovinu, utješi ožalošćene i pokojne primi u svoj mir. Daj da ljubav koju od tebe primamo donese rod koji ostaje.
Amen.