Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Poruka uz Dan posvećenoga života 2026. godine

Petak, 30. 01. 2026.

Poruka Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života i Hrvatske redovničke konferencije.

Tijekom jubilejske godine, kako je to u Crkvi običaj, hodočastile su u Rim različite skupine vjernika pa su tako od 8. do 12. listopada 2025. godine posebno jubilejsko slavlje proslavile i osobe Bogu posvećenoga života. Za tu prigodu Dikasterij za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života još u lipnju 2023. godine pripremio je poseban program za jubilej Bogu posvećenih osoba s naslovom u kojem je geslo jubilejske godine „Hodočasnici nade” prošireno riječima „na putu mira”. Stanje u svijetu, nažalost, takvo je da razlog za taj naslov, u kojem se ističe potreba za mirom, ne treba objašnjavati, ali je u njemu istodobno izražena i nada u njegovo ostvarenje, kojemu na poseban način, kao graditelji mira, mogu doprinijeti upravo osobe Bogu posvećenoga života. O potrebi za mirom i nadom govorio je i papa Lav XIV. tijekom audijencije u kojoj je prigodom jubilejskoga hodočašća primio osobe posvećenoga života i potaknuo ih da svojim životom budu „širitelji sloge riječju i primjerom, nositelji pomirenja i jedinstva”[1].

„Prepoznajte znakove vremena kako biste služili potrebitima”[2], rekao je isti Papa jednom drugom prigodom obraćajući se također skupini redovnica i redovnika, a prepoznatljivi znak našega vremena svakako je potreba za mirom među ljudima i narodima.

2.Uz opće crkveno slavlje jubilejske godine, kao sinovi i kćeri zemlje i naroda iz kojega potječemo i u kojem živimo, uključili smo se kao hodočasnici nade na putu mira i u obilježavanje 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva te splitskih crkvenih sabora iz 925. i 928. godine – važnih povijesnih događaja u životu Crkve u Hrvata. U ozračju toga slavlja 30. kolovoza 2025. godine održano je nacionalno hodočašće osoba posvećenoga života u stari hrvatski kraljevski grad Knin. U crkvi Gospe Velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta okupilo se više od četiri stotine redovnica i redovnika različitih redova i družbi. Taj susret, prožet bratskom i sestrinskom jednostavnošću, bio je izvanredni milosni poticaj za radosnije življenje dara posvećenosti Bogu i gorljivije služenje braći i sestrama u svakodnevnom životu.

3.Prisjećajući se različitih obljetnica koje smo obilježili prošle godine, ne možemo zaboraviti ni to da ove, 2026. godine i Dan posvećenoga života ima jednu okruglu obljetnicu, jer ga slavimo trideseti put. Naime, prvi put Dan posvećenoga života na svjetskoj razini proslavljen je na blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu 2. veljače 1997. godine, po želji svetoga pape Ivana Pavla II., koji ga je ustanovio s trima ključnim motivima: 1) iskazati zahvalnost Bogu za dar posvećenoga života; 2) poticati poznavanje i poštovanje vrijednosti posvećenoga života u čitavom Božjem narodu; 3) pozvati osobe posvećenoga života na slavljenje čudesnih djela koja je Bog u njima učinio, kako bi otkrili zrake božanske ljepote kojima je Duh Sveti obasjao njihov oblik života i obnovili živu svijest o nezamjenjivosti svoga poslanja u Crkvi i svijetu.

4.Te plemenite nakane svetoga pape Ivana Pavla II. potvrđuju nam kako obilježavanje i slavljenje raznih obljetnica nema svoj smisao samo u tome da se od vremena do vremena prisjetimo nekih značajnih događaja iz prošlosti. Kad bismo se tih događaja sjećali samo na takav način, onda bi to bilo besplodno prigodničarstvo. Pravi smisao slavljenja jubileja i obljetnica jest to da osvijestimo kako su događaji koje slavimo važne točke u kontinuitetu života Crkve i da kontinuirano aktualiziramo vrijednosti koje oni u sebi nose.

Upitamo li se pak što je u tom kontinuitetu života specifično za osobe Bogu posvećenoga života, teško bismo mogli dati samo jedan odgovor i izdvojiti jednu posebnost. Ipak, nećemo pogriješiti ako kažemo da ono što obilježava osobe posvećenoga života, i kao pojedince i kao zajednice, u svakom vremenu i prostoru jest kontinuitet posvećenoga služenja.

Naime, služiti Bogu u nekom obliku posvećenoga života ne znači samo poštovati određena pravila i biti spreman na mnoga odricanja, nego znači predati se Bogu tako da se On može služiti nama kao sredstvom za očitovanje svoje ljubavi u svijetu u najrazličitijim životnim okolnostima: i mira i rata, i blagostanja i oskudice, i slobode i progonstva.

5.Govoreći o posvećenom služenju, dobro je podsjetiti se da Crkva osobe koje su preminule na glasu svetosti i za koje je pokrenut postupak beatifikacije časti nazivom sluga Božji ili službenica Božja. Taj naziv redovito susrećemo i u Svetome pismu za velike biblijske likove – prave miljenike Božje koji su imali posebnu ulogu u povijesti spasenja. Navest ćemo samo nekoliko primjera: slugom Božjim nazvan je praotac naše vjere Abraham (Post 26,4; Ps 105,6.42), nositelj Zakona Mojsije (Pnz 34,5; Jš 1,1; Ps 105,26) i kralj pjesnik David (2 Sam 3,18; 1 Kr 3,6; Ps 132,10). Ne nedostaje ni ženskih likova koji se nazivaju službenicama Gospodnjima, poput Ane, majke Samuelove (1 Sam 1,11) ili one druge, novozavjetne Ane koja nije napuštala Hram, nego je danju i noću postovima i molitvama služila Bogu (Lk 2,36–37). U Hramu je doživjela i susret s najvećom službenicom Božjom – Marijom, Majkom Gospodinovom (Lk 1,38). I sam Gospodin naziva se Slugom Božjim, i u novozavjetnim tekstovima (Dj 3,13; 4,27) i pozivajući se na starozavjetni otajstveni lik Sluge Jahvina, u kojem je predoznačeno njegovo pashalno djelo spasenja: „Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima.” (Iz 42,1; usp. Mt 12,18)

6.Isus je često poučavao svoje učenike o služenju koje pokazuje istinsku čovjekovu veličinu. Kada su jednom učenici razgovarali o tome tko je najveći, rekao im je: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!” (Mk 9,35) A da bi ih još jasnije poučio o kakvom služenju govori, postavio je posred njih jedno dijete, zagrlio ga i rekao im: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.” (Mk 9,37)

Ta Isusova pouka jasno pokazuje da evanđeosko služenje nije nametnuto služenje u kojem slabiji služi jačemu koji ga tlači i iskorištava, nego upravo suprotno: jači i zdraviji jest onaj koji treba služiti slabijemu i bolesnijemu. Onaj tko ima moć i snagu treba služiti onomu koji je poput djeteta u svojim životnim potrebama ovisan o pomoći drugih ljudi. Služenje djetetu pravi je primjer naravnoga služenja u kojem nitko nikoga ne ponižava. Nitko tko se brine za dijete ne osjeća se zbog toga poniženim niti se tako osjeća dijete kojemu je služenje odraslih potrebno.

7.Isus, naravno, nije tražio služenje samo od svojih učenika, nego je i on sam služio. Svako njegovo djelo, jednako kao i trpljenje, pa i sama smrt, bilo je služenje čovjeku. O sebi je rekao ove riječi: „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.” (Mk 10,45) Na Posljednjoj večeri, kada je među njegovim učenicima opet nastala prepirka tko je među njima najveći, rekao im je: „Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje.” (Lk 22,27) A kada im je oprao noge, poučio ih je: „Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.” (Iv 13,14–15)

8.Navedeni primjeri iz evanđelja potvrđuju našu prethodno izraženu misao da je posvećeno služenje trajno obilježje Bogu posvećenih osoba. U svakodnevnom životu to služenje ostvaruje se na različite načine, a jedan od njih svakako su različite službe koje nam bivaju povjerene bilo unutar vlastite zajednice bilo izvan nje. Raspoloživost sestara i braće u prihvaćanju povjerenih službi istinski je znak posvećenoga služenja u evanđeoskoj poslušnosti koje u zajednici izgrađuje odnose povjerenja i donosi plodove radosnoga zajedništva.

No, valja reći da se ta poželjna raspoloživost jednako odnosi i na one slučajeve kada je neku službu potrebno napustiti ili prepustiti nekomu drugomu. Bilo da tko predaje jednu službu kako bi mogao primiti drugu ili to treba učiniti zbog nemogućnosti njezina daljnjega kvalitetnoga obavljanja, čemu uzrok može biti narušeno zdravlje ili, jednostavno, poodmakla životna dob, autentičnost posvećenoga služenja, kao i sloboda od svake navezanosti očituje se upravo u spremnosti da se Gospodinu nastavi služiti na drugi način, koji odgovara stvarnim mogućnostima i potrebama.

U tome nam također uzori i učitelji mogu biti mnogi biblijski likovi, od kojih smo neke spomenuli. Sjetimo se kako Mojsije nije dovršio svoje poslanje i uveo narod u obećanu zemlju, nego je to, Božjom voljom, učinio njegov pomoćnik Jošua. Tako ni David, premda je želio, nije sagradio Hram Božji u Jeruzalemu, nego je Bog htio da to učini njegov sin Salomon. A sam Gospodin Isus rekao je svojim učenicima zapanjujuće riječi: „Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim, i veća će od ovih činiti, jer ja odlazim Ocu.” (Iv 14,12) Teško je zamisliti koje bi to učeničko djelo bilo veće od ijednoga djela Kristova, ali njegove riječi bez sumnje pokazuju veliko povjerenje koje je imao u to da će njegovi učenici nastaviti njegovo djelo naviještanja Kraljevstva Božjega do svih krajeva zemlje i do kraja povijesti.

9.Na koncu, osvrnimo se, u duhu posvećenoga služenja, još jednom na jubilejsku godinu i njezino zaključno slavlje na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja 2026. godine. U okolnostima današnjega svijeta, papa Lav XIV. zaključio je jubilejsku godinu pozivajući kršćane da nastave jubilejski hod ljubeći i tražeći mir, kloneći se svakoga nasilja i iskrivljenoga gospodarstva, koje pokušava iz svega izvući dobit, te da postanu znak Crkve koja širi „miris života”, naviještajući Boga koji nas ponovno stavlja na put.[3]

U odazivu na taj poziv, upućen svim kršćanima, trebale bi kao svjedoci prednjačiti upravo osobe posvećenoga života ustrajno nastavljajući svoj životni hod u posvećenom služenju Bogu odgovarajući na potrebe čovjeka, osobito kao nositelji mira i sloge među ljudima i narodima.

S tom porukom želimo da vam Dan posvećenoga života 2026. godine bude još jedna prigoda za rast u trajnom evanđeoskom služenju koje je put istinskoga Kristova mira i prave radosti.

Zagreb, 14. siječnja 2026.

Uime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života, mons. Zdenko Križić, predsjednik

Uime Hrvatske redovničke konferencije, s. Lidija Bernardica Matijević SSFCR, predsjednica