Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na 26. hodočašću u Ludbreg

Petak, 05. 09. 2025.

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na 26. pokrajinskom hodočašću  Hrvatske vojske, policije i branitelja u svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbreg

Petak, 5. rujna 2025.

Kol 1,15-20; Ps 100,1b-5; Lk 5,33-39;

1. Draga braćo i sestre, Evanđelje današnjega dana donosi nam sliku, svima nama tako poznatu i dragu, blisku nam upravo u ovom dijelu godine. Doba je to, znamo svi, branja grožđa u našim vinogradima, u našim goricama, a zatim i pravljenja vina u našim podrumima i u našim kletima. Zahtijeva to napora, zahtijeva truda i muke. Ali i veseli, i raduje. Dobro grožđe, dobro vino ulijeva radost života; ono „razvedruje srce čovječjeˮ (Ps 104, 15). Gospodin u Evanđelju govori o novom i starom vinu i o mješinama u koje se ono ulijeva. Znamo to, čini nam se normalnim i posve razumnim: novo se vino ulijeva u nove mješine! Rijetko bi se tko usudio postupati drukčije. Rijetko bi se tko usudio ulaziti u rizik da novo vino ulije u stare mješine, često lošega, krhkoga, istrošenoga stanja. Rizik je u tomu da se takve mješine poderu, a novo vino u spravljanje kojega je uloženo toliko truda i muke, da ih prodere i prolije se...

Gospodin nama, naravno, i ovdje govori u slikama. Nama shvatljivim i razumljivim. Vinogradarsko i vinarsko postupanje ovdje je slika našega života. Mi smo te mješine. Naš je život posuda u koju se ulijeva vino. Koje vino? Vino Božje ljubavi koja je namijenjena našim životima. Da nas ispuni, da se tu pohrani, da se sačuva. Doista, što je naš ljudski život nego posuda koju je oblikovao Bog stvarajući nas. To je naše biće. To je ono naše najdublje u nama samima, ona najdublja dubina našega bića koju biblijski izričaj naziva srcem. U tu se našu dubinu, u tu našu posudu izlijeva vino Božje ljubavi. To izlijevanje vrši Božji Duh, Duh Oca i Sina, upravo onako kako to svima nama koji smo kršćani poručuje sveti Pavao: „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji prebiva u nama!ˮ (Rim 5.5). Štoviše, ta je ljubav on sam, Duh Božji. On je ta Božja ljubav. Božja ljubav koja nam je darovana po Novom i Vječnom Savezu koji je Gospodin uspostavio svojom krvlju na Križu. Za taj novi Savez, za tu novost, za tu jedinstvenu i jedincatu promjenu potrebne su nove mješine. Nova srca. Novi životi. Ako su naše mješine – naša srca – stari, ne mijenjaju se, nego su kruti i okorjeli, Bog ih nikada neće moći ispuniti svojim Duhom Svetim. Valja ih dakle promijeniti. Valja ih svaki dan mijenjati i svaki dan pripravljati za taj Dar. Poziv ostaje upućen svima, „Dođite, kupite vino i mlijeko bez novca i bez cijeneˮ (Iz 55, 1). Gospodin je s nama na našem životnom putu. On nije neki daleki Bog. On je „Emanuel – što znači: S nama Bog!ˮ (Mt 1,22-23). On je tu, s nama i za nas, da nam pomogne „hoditi u novosti životaˮ (Rim 6,4), da promijenimo svoje putove i svoju staru odjeću, da pijemo novo vino duhovne mladosti. Sveti Augustin nas s time u vezi opominje: „Naša se mladost obnavlja poput one orlove samo kada razbijemo svoje staro ja o stijenu koja je Krist.ˮ[1]

2. Draga braćo i sestre, Gospodin je s nama na jedinstven način prisutan u sakramentu svoga Tijela i Krvi. U sakramentu euharistije Isus Krist – Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo – prisutan je pod prilikama kruha i vina. U euharistijskom pak slavlju – u svakoj svetoj misnoj žrtvi – prikazuje nam se jednom zauvijek prinesena Žrtva Križa. Katekizam Katoličke Crkve definira euharistiju kao „izvor i vrhunac kršćanskog života”. „Ostali sakramenti, kaže se tu dalje, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, povezani su s euharistijom i prema njoj su usmjereni. Jer u presvetoj je euharistiji sadržano sve duhovno dobro Crkve, naime sam Krist, naša Pasha.”[2] „Euharistija je spomen Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjuje i prinos njegove jedincate žrtve u bogoštovlju Crkve koja je njegovo Tijelo.ˮ[3] A ona, Crkva, također u jedinstvu s Kristom, ne prikazuje samo euharistijsku žrtvu, nego i samu sebe prikazuje u Njemu, jer kao što je Tijelo, i Zaručnica je nerazdvojivo pridružena svojoj Glavi i svojem Zaručniku. Sveti Augustin će o tomu reći: „Crkva slavi ovo otajstvo u sakramentu oltara, dobro znanom vjernicima, gdje se vidi da u onom što ona prikazuje, prikazuje samu sebe.ˮ[4] Za sv. Grgura Velikog slavljenje euharistije poticaj je da oponašamo Gospodinov primjer, prikazujući naš život Ocu kao što je to učinio Isus; na ovaj nam način dolazi spasenje koje proizlazi od Križa Gospodnjega: „Potrebno je da, kada slavimo ovu euharistijsku žrtvu, prikazujemo sebe Bogu skrušena srca, jer mi koji slavimo otajstva muke Gospodnje, moramo se povoditi za onim što činimo. I hostija će zauzeti naše mjesto pred Bogom onda, ako mi učinimo hostije od sebe samih.ˮ[5]

Eto, draga braćo i sestre, ključa za razumijevanje Kristove poruke o novom vinu u novim mješinama: hraneći se Kristovim tijelom i krvlju sakramentalno prisutnom u svakoj misnoj žrtvi na oltaru, pozvani smo i sami postati žrtvom. Učiniti svoj život hostijom. Sjediniti se s Isusom kako bi on živio u nama, da naše srce bude poput Srca Njegova, naše biće poput bića Njegova, naš život poput života Njegova. Onako kako nas sv. Pavao poučava kada za sebe veli: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Kristˮ (Gal 2,20). To znači živjeti istinskim kršćanskim životom. Taj je život uvijek euharistijski život. Tako smo Tijelom i dušom sjedinjeni s Isusom u euharistiji, postajemo doista nove mješine za novo vino Božje ljubavi koje se u nas obilato ulijeva svaki put kad pristupamo svetim sakramentima, napose sakramentu euharistije, postajemo nova stvorenja, jer: „ako je tko u Kristu, novo je stvorenjeˮ (2. Kor 5,17), jače „hodimo u novosti životaˮ (Rim 6,3-4).

3. Draga braćo i sestre, mnogi nam svetci u povijesti Crkve svjedoče o golemoj ljubavi prema presvetoj euharistiji. Ona je bila njihovom svakodnevnom hranom, hranom njihova žića i bića. Njihovom glavnom i najvažnijom hranom. Mnogi od njih i naši su suvremenici. Sveti će Otac za dva dana, u nedjelju 7. rujna 2025., svetim proglasiti jednoga takvoga – mladića bl. Carla Acutisa. Rođen je 3. rujna 1991., a umro 11. kolovoza 2006., od leukemije, u dobi od 15 godina. Zbog svoje ljubaznosti i vedre naravi, Carlo je uvijek bio u središtu pozornosti među svojim prijateljima, posebno zato što im je pomagao služiti se računalom i njegovim programima. Mnoga priznanja potvrđuju njegove informatičke  vještine i potpunu spremnost da ih podijeli sa svojim kolegama iz razreda i svima u potrebi, uključujući i članove obitelji. Jedno od Carlovih obilježja bilo je provođenje većine praznika u Asizu, u domu svoje obitelji. U umbrijskom gradu, osim što se zabavljao s prijateljima, učio je o svetima Franji i Klari. Od siromaha je naučio poštovati stvorenje i posvetiti se najsiromašnijima. Primjeri serafskog svetca svetog Franje i svetog Antuna Padovanskoga nadahnuli su ga da prakticira milosrđe prema siromašnima, potrebitima, beskućnicima i imigrantima, kojima je također pomagao novcem ušteđenim od svojega tjednoga džeparca.[6] Jezgra Carlove duhovnosti bio je njegov svakodnevni susret s Gospodinom u euharistiji. Često je ponavljao: „Euharistija je moj autoput do Raja!ˮ To je bilo središte cijelog njegova života, provedenog u prijateljstvu s Bogom. To se, nakon prve pričesti, pretvorilo u svakodnevno pohađanje mise, uz dopuštenje njegova duhovnog vođe. Bio je veliki štovatelj fatimskih ukazanja i poruke, oponašajući fatimske pastire, prinosio je male žrtve za one koji nisu voljeli Gospodina Isusa prisutnog u euharistiji. Kada zbog školskih obveza nije mogao prisustvovati misi, primao je duhovnu pričest. Također je provodio vrijedan apostolski rad među svojim kolegama iz razreda i prijateljima, objašnjavajući im euharistijsko otajstvo kroz priče o najvažnijim euharistijskim čudesima koja su se dogodila tijekom stoljeća. Carlo je stoga, kao apostol euharistije, odlučio upotrijebiti svoj genij računalne znanosti kako bi osmislio i stvorio međunarodnu izložbu o "euharistijskim čudesima". Ova opsežna fotografska izložba, uz povijesne opise, predstavlja nekoliko najvećih euharistijskih čudesa (otprilike 136) koja su se dogodila tijekom stoljeća u zemljama diljem svijeta i koja je Crkva priznala.[7] „U prisutnosti Kristovoj u euharistiji Carlo je naučio prepoznati Božju ljubav prema čovječanstvu. U njoj je pronašao najbrži put do blaga božanske milosti i postao vjerni učenik Učitelja. Zaljubljen u Isusa, nikada se nije umorio naviještati svijetu neizrecivu radost prijateljstva s Bogom. Prava prisutnost Isusa Krista u posvećenoj hostiji bila je za Carla stvarnost iz koje je proizašlo svako dobro. Bilo je to i jamstvo da čovjek nikada nije ostavljen sam, čak ni u najtežim trenutcima kušnje. Stoga su se njegovi dani usredotočili na misu, a kad god je mogao, provodio je vrijeme i u euharistijskom klanjanju. Tijekom svojega kratkoga života neprestano je provodio evanđeoske vrijednosti u djelo, naviještajući Krista ne samo svojim riječima već prije svega svjedočanstvom svojega života.ˮ[8]

Drugi veliki štovatelj euharistije, a kojega će papa Lav također proglasiti svetim zajedno sa spomenutim blaženim Carlom Acutisom jest bl. Piergiorgio Frassati. Rođen je 1901., a preminuo u 24. godini života 1925. godine.[9] Sportaš, strastveno voli planine i sport te je član Talijanskog alpskog kluba i udruge Giovane Montagna. Često organizira izlete s prijateljima koji postaju prilike za apostolat. Ide u kazalište, operu, posjećuje muzeje, voli slikarstvo i glazbu te zna napamet cijele Danteove odlomke. Uvijek je, međutim, pažljiv prema potrebama drugih, posebno siromašnih i bolesnih, kojima daje svoje vrijeme, energiju, pa čak i sam život. Njegova duboka vjera hrani se svakodnevnom euharistijom, molitvom i čestim pristupanjem sakramentu svete ispovijedi. „Isus me posjećuje svako jutro u pričesti, reći će, a ja mu uzvraćam na skroman način na koji to mogu, posjećujući siromašne.ˮ[10]

Draga braćo i sestre, eto divnih primjera naših suvremenika koji nas itekako mogu nadahnuti za angažiran, aktivan i sadržajan kršćanski život, hranjen euharistijom, vođen euharistijom, nadahnut euharistijom. Ona i samo ona može na istinski i jedinstven način održati posudu naših života cjelovitom i neraspadnutom; ona i samo ona na istinski i jedinstven način u toj posudi hrani i održava trajno svježim vino Božje ljubavi koje Gospodin po svome Duhu u nas ulijeva i koje nas osposobljava za konkretna djela ljubavi, djela milosrđa prema svima, a napose onima najpotrebitijima. Neka nam Gospodin po zagovoru ove dvojice mladih svetaca udijeli milost da ustrajemo na takvom putu. Na tu nakanu danas sa svima vama i za sve vas, u ovom našem divnom Svetištu Predragocjene Krvi Kristove želim izmoliti molitvu koju je sastavio sv. Ivan Bosco, upućenu Isusu, kruhu vječnoga života:

Isuse, moj Gospodine, u jednostavnosti srca sa živom vjerom klanjam se tebi stvarno prisutnom u sakramentu presvete euharistije. Ti si, Isuse, kruh koji je s neba sišao, kruh koji nas podržava na putu života, Ti si izvor ljubavi koji se zna darovati sve do žrtve samoga sebe, Ti si zalog vječnog života. Gospodine, beskrajna je ljubav koja Te je nagnala da ostaneš s nama u Presvetom Sakramentu kako bi nam se potpuno darovao.

Isuse, udijeli mi milost da svaka moja sakramentalna pričest bude čin velike ljubavi i vjere. O, moj Spasitelju, daj da sav izgubljen u tebi naučim umrijeti samome sebi kako bi se potpuno darovao mojoj braći. Gospodine, udijeli mi još milost da sjedinjen s tobom živim novim i božanskim životom, kako bih jednoga dana pristigao u Nebo gdje ću Te gledati, ne više skrivena u sakramentu, nego licem u lice i ljubiti Te za svu vječnost. Amen.[11]