Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Propovijed Vojnog ordinarija na Kapistranovo u Iloku

Četvrtak, 23. 10. 2025.

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

na X. pokrajinskom hodočašću Hrvatske vojske, policije i branitelja

sv. Ivanu Kapistranu u Ilok

četvrtak, 23. listopada 2025.

Iz 61, 1-3a; 1 Kor 9, 16-19. 22-23; Lk 12,49-53;

Draga braćo i sestre,

1. Isusove riječi koje smo čuli u današnjem svetom Evanđelju mogu nam možda na prvi mah unijeti nemir pa i čuđenje zbog njihove jasne odrješitosti: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje...” Kako  spojiti oštrinu tih riječi s blagim izričajima  Isusa mirotvorca, Isusa koji navješta ljubav, Isusa koji sabire i okuplja, i koji nikada ne razdjeljuje...?

Znamo da je  Evanđelje Kristovo u prvom redu poruka mira i da je sam Isus, kao što piše sveti Pavao "mir naš" (Ef 2,14), umro i uskrsnuo kako bi srušio zid neprijateljstva i započeo Kraljevstvo Božje koje je ljubav, radost i mir.[1] Odgovor na to pitanje glasi: Gospodinove riječi uvijek su spasonosne  i istinite. One nikada ne podilaze našim ušima često naviknutima na nejasan, dvosmislen i nezahtjevan govor. A baš nam je to: jasan, nedvosmislen i zahtjevan govor i potreban, i spasonosan, i ljekovit. Takav Gospodinov govor  poručuje nam da njegovi učenici, nadahnuti i vođeni Evanđeljem, ne mogu očekivati da će  hodeći ovim svijetom proći netaknuto i bez zamjeranja. To bi bila iluzija. To bi bilo nerealno, a i neprihvatljivo. Nije najvažnije, kako nam se često sugerira, ne ulaziti  u sukob i raspravu, skloniti se s vjetrometine tako da nas svijet ne proglasi netolerantnima i natražnjacima, biti sa svima u miru i to pod svaku cijenu. To doista nije najvažnije. To je, kada su evanđeoski principi u pitanju, i nemoguće i neprihvatljivo. Gospodin nam stoga jasno poručuje: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.” To je uvijek sudbina istine. Ona se ili velikodušno prihvaća i brani, ili se odbija i pobija. To je onda uvijek i sudbina i svih onih koji su na strani istine. Drukčije niti ne može biti. „Ova Kristova izreka znači da mir što ga je on došao dati nije sinonim za obično odsustvo sukoba. Naprotiv, mir Isusov plod je neprekidne borbe protiv zla. Sukob što ga Isus odlučno podržava nije protiv ljudi ili ljudskih mogućnosti, nego protiv neprijatelja Boga i čovjeka, Sotone. Tko se želi oduprijeti ovome neprijatelju ostajući vjeran Bogu i dobru, neizbježno se mora suočiti s neshvaćanjem i koji put i pravim progonstvima. Stoga, svi koji žele slijediti Isusa i bez kompromisa se založiti za istinu, moraju znati da će naići na protivštine i postati, bez vlastite želje, znak podjele među osobama, pa čak i unutar vlastitih obitelji...“[2] To, drugim riječima znači, prihvatiti križ iz ljubavi prema Kristu plaćajući vlastitim bićem svaku potrebnu cijenu. Kakvo bi to kršćanstvo uopće bilo bez križa? Kršćanstvo bez križa nije ono kojemu nas Krist podučava.

2. Draga braćo i sestre, danas i ovdje, u ovom evanđeoskom kontekstu, promatramo život velikana naše kršćanske povijesti i duhovnosti: svetoga Ivan Kapistranskog. Bio je propovjednik snažne riječi! Njegovo propovijedanje, posebno tijekom Došašća i Korizme, nadahnjivalo je ljude, dovodilo do obraćenja i duhovno obnavljalo one koji su ga slušali.[3] Pitamo se: Što mi danas i ovdje možemo naučiti iz života i djelovanja ovoga velikog sveca, našeg nebeskog zaštitnika?

Prvo: Sveti Ivan Kapistran bio je čovjek vjerodostojnog kršćanskog života. Njegov život je bio autentično svjedočanstvo za Evanđelje. Nije bio kršćanin koji kaže da vjeruje a živi kao da Boga nema. To nazivamo praktični ateizam. Trudio se u svome životu Isusova učenika, krštenika oživotovoriti, odjelotvoriti evanđelje, uvijek i posvuda!  I kao takav je nailazio na otpore, prepreke, poteškoće...  No, nije se pokolebao. Ostao je ustrajnim. Poteškoća nije manjkalo ni iznutra, unutar Reda kojemu je pripadao, ni izvana u svijetu kojemu je kao propovjednik naviještao Evanđelje.  Doista, nije tražio ljudska prihvaćanja niti povlađivanja, niti je hodeći ovim svijetom želio proći netaknuto i bez zamjeranja. Nije pribjegavao skloniti se s vjetrometine kako ga svijet ne bi proglasio netolerantnim, svjestan da je nemoguće biti sa svima u miru, pod svaku cijenu, pogotovo kad su evanđeoska načela u pitanju. To je za njega bilo neprihvatljivo!

Drugo: Sveti Ivan Kapistranski bio je čovjek spreman na podnošenje žrtve do kraja. Mogli bismo kazati da je njegov život bio trajna, neprestana žrtva. Kakvu li je spremnost na žrtvu značila njegova odluka, da se potpuno posvećen cilju Evanđelja, posveti putovanju Srednjom Europom u želji da ljude potakne za  borbu na obranu svoje zemlje, svoga ognjišta, svoga doma? Sve to uz itekao neizvjestan, štoviše za život itekako  pogibeljan ishod! I to u prvim redovima, na čelu, kao predvodnik i vođa! Tako je zorno pokazao da živjeti kršćanski  dosljedno i vjerodostojno doista, nužno, sa sobom nosi žrtvu! Da, to zahtijeva spremnost na trpljenje! Da, to znači prihvatiti križ iz ljubavi prema Kristu i nositi ga do kraja, pa i pod cijenu polaganja života!

Treće: Sveti Ivan Kapistranski branio je nesebično kršćanske vrijednosti.To su vrijednosti na kojima je utemeljena i izrasla europska civilizacija. Nije motivacija njegova djelovanja bila mržnja prema ikomu, nego ljubav prema svemu onomu što je izniklo iz evanđelja. Zato je on, kao čovjek evanđeoskih vrijednosti, i dobio počasni naslov "Apostol ujedinjene Europe".[4] Kako bi danas izgledao grad Ilok bez Ivana Kapistrana? Kako bi izgledali drugi krajevi i zemlje, s ove i s druge strane Dunava bez Ivana Kapistrana i njegova djela?! On je dragocjena baština i ponos kršćanske Europe i Istoka i Zapada. Kako je to lijepo i providencijalno, da ga na području gdje se susreću narodi i kulture kršćanske provenijencije imate za svoga nebeskog zaštitnika! On je svetac koji spaja, povezuje, ujedinjuje ljude i narode. On je pontifex, svećenik redovnik - graditelj mostova! Sveti Ivan Kapistran je važan i prevažan za kršćanski identitet Iloka i ovih krajeva i zemalja Europe!

On je branitelj i obranitelj naravnih ljudskih i kršćanskih vrjednota! Te je vrijednosti trebalo braniti onda pred ljutim opasnostima! No njih, na drugi način i drugim sredstvima, treba braniti i danas! Danas je svatko od nas poput sv. Ivana Kapistranskog pozvan u svojoj sredini stati uz takve vrijednosti, koje su, uz to što su evanđeoske, uvijek ujedno i duboko humane, ljudske. To, u našoj  kršćanskoj odgovornosti za društvo, bez obzira gdje radimo i boravimo, u vojsci, policiji, kulturi, politici, privedi, školi, poduzeću, obitelji..., znači: „javno se založiti za dostojanstvo ljudske osobe i za potvrdu vrijednosti ljudskoga života od začeća do prirodne smrti; zauzimati se za naravni i za sakramentalni brak i muškarca i žene, u skladu s tim, za obitelj; promicati ispravan odgoj; podupirati nastojanja koja štite prava djeteta da ima roditelje i prava roditelja na odgajanje svoje djece; zastupati ljudska prava bez ugrožavanja vjerskih uvjerenja i slobode očitovanja vlastita uvjerenja i kulturalnoga, nacionalnoga i vjerničkoga identiteta; promicati kršćansku duhovnost i kulturu te poticati odgovore Božjemu pozivu u duhovna zvanja u Crkvi. Ne smije se, međutim, nikada zaboraviti da je to moguće samo ako se s Božjom pomoći trajno odupiremo svakomu obliku zla, laži, nasilja, nepravde, pohlepe i manipulacije kojom se želi izobličiti i preokrenuti naravni moralni zakon te tako izopačiti društvene odnose sve do stvaranja humusa za ukorjenjivanje i dalje širenje zala našega vremena, kao što su: pobačaj i eutanazija, materijalizam i pozitivizam, nihilističko beznađe, diktatura relativizma, rodna ideologija i druge opasne zablude o Bogu, čovjeku i svijetu koje se suptilno promiču pa čak i nameću. I prošlost i sadašnjost potvrđuju da ideologije koje stvaraju i donose nepravedne zakone kojima se gazi dostojanstvo čovjeka izrabljuju najsiromašniji, a laž postavlja za nit vodilju u budućnost bez Boga, za posljedicu imaju razdor među ljudima, od obiteljskih razmimoilaženja i do međunarodnih ratnih sukoba.“[5] Ovdje osobito naglašavamoda to također znači da smo kao vjernici pozvani da se pojedinačno i zajednički zauzmemo za promicanje odgoja u duhu kršćanskih vrijednosti i prava roditelja da budu prvi i povlašteni odgajatelji svoje djece.[6]

3. Draga braćo i sestre, braneći te vrijednosti na najbolji način aktualiziramo poruku života sv. Ivana Kapistranskog. Ta se poruka pred nama uzdiže gigantski, jednoznačno, beskompromisno. Ona, jasno i snažno, nadvladava svaku argumentaciju koja bi ju htjela zamračiti ili ukloniti s obzorja našeg osobnog i društvenog života. Ona je izričaj one Europe koja je izrasla na kršćanskim korijenima kojoj pripadamo; glas Evanđelja kojeg navještamo; odraz humanosti  koju zastupamo. Ona je uvijek jednako aktualna. Ona se tiče svakog čovjeka. To je uvijek tako u životu svetaca. A tako je, jer ih je u njihovim životima nadahnjivala vjera. Vjera koja održava živom našu predanost pravdi, upravo zato što vjerujemo da Bog spašava svijet iz ljubavi, oslobađajući nas od svakog fatalizma. Takvu nam vjeru posvjedočuju sveci  koji nisu heroji ili prvaci nekog ideala, već autentični muškarci i žene.[7] Njihovi  životi su  izvanredni zahvaljujući Božjoj ljubavi koja ih je nadahnjivala i podržavala u njihovoj predanosti najranjivijima, u obrani istina vjere, u ljubavi koja ne odustaje pred teškoćama.[8] Takav je bio i sveti Ivan Kapistranski. On se iz Iloka vinuo u nebo da svima nama, posvjedoči nebeske vrijednosti. A to su one vrijednosti za koje se vrijedi žrtvovati. Žrtvovati do kraja! Tako su, u žrtvi ovoga sveca koja je upravo ovdje, na ovom mjestu, dovršena,  Ilok i sv. Ivan Kapistranski postali i ostali jedno. Nerazdvojivo jedno. Dva lica jedne, iste, blistave, dragocjene i bogatim sadržajem ispisane medalje. Neka sjaj te blistave zvijezde nad ovim našim nebom, nad Ilokom, nad Hrvatskom, nad Europom, nad svima nama, nikad ne ugasi, nego neka s Božjom pomoću i dalje svijetli, svakom čovjeku dobre volje, u borbama ovoga života na putu Vječnoga spasenja. Amen.