Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Proslava Dana pobjede i nebeske zaštitnice Vojnog ordinarijata

Utorak, 05. 08. 2025.

U utorak, 5. kolovoza 2025., u Kninu je svečano proslavljen Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 30. obljetnica vojno-redarstvene operacije „Oluja“ kojom su oslobođeni okupirani teritoriji sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna, sveukupno 10.5 tisuća km² teritorija Hrvatske. Vojna biskupija u RH toga dana je proslavila i svetkovinu svoje nebeske zaštitnice Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta.

S tim trostrukim povodom, vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan je krajem srpnja uputio poslanicu pod naslovom „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa“ (2 Kor 6, 2) u kojoj je, tri desetljeća nakon Domovinskog rata, poručio o događajima tog kolovoza 1995.: „Hrvatska sloboda tada je jasno progovorila, ona se vinula s ove naše zemlje, porobljene i ponižene, u neslućene visine, poput hrvatske trobojnice na Kninskoj tvrđavi, nošena vjetrom tolikih žrtava, tolikih boli i suza, tolikih bezbrojnih molitava… Taj je krik snažno odjeknuo kao što odjekuje pucanj groma u oluji, ali ovaj put u ovoj našoj Oluji, tomu našem dragocjenom kairosu koji nam je prije 30 godina donio slobodu i mir, i od nas porobljenih učinio slobodne, od nas pogaženih uspravne, od nas ušutkanih ljude jasna, glasna i ponosna govora…“

Biskup Bogdan pozvao je u prigodi 30. obljetnice „Oluje“ na oluju Duha Svetoga koja je jedina kadra preobraziti naša srca da i dalje kao narod hodimo u vjeri prihvaćajući iz dana u dan Kristovo evanđelje: „Ta Duhovska Oluja jedina može ukloniti  ono najvažnije i najteže, a to su naše okovanosti grijehom, i osloboditi nas za radostan i blagoslovljen život u slobodi djece Božje. Ta Duhovska Oluja jedina osvjetljava istinskim i pravim svjetlom naše korake ovim svijetom i ovom poviješću: ona jedina omogućava da na pravi način zahvatimo u duboko bogatstvo slavne nam nacionalne i vjerničke prošlosti. Duhovska Oluja spaja neograničeno i bezvremenski: i Tomislavovu snagu, i Zvonimirovu dobrotu, i Jelenino milosrđe, i neustrašivost naših Zrinskih i Frankopana od jučer, sa žrtvom i mukom tolikih naših branitelja u Domovinskom ratu kojih se danas sa zahvalnošću i poštovanjem sjećamo, kao i sa samosviješću kreativne hrvatske mladeži koja Domovinu vidi ponosnu i slobodnu u našoj budućnosti. Takvu otvorenost Duhu Božjem želimo od srca svima nama ove jubilarne 2025. godine u povodu proslave Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta – zaštitnice Vojnog ordinarijata, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja te 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije 'Oluja'.“

Takvo duhovno raspoloženje osjetilo se i danas u Kninu gdje su se mogli vidjeti i stari i mladi, i sjećanje na slavne nacionalne događaje i otvorenost budućnosti, i branitelji i mladi pripadnici Hrvatske vojske i policije, i molitva, i vjera mnogih koji su iz svih krajeva Lijepe naše došli u kraljevski grad Knin proslaviti ovaj veliki dan. Prema već predviđenom programu proslave „Oluje“, program je tradicionalno započeo u ranim jutarnjim satima budnicom ulicama grada Knina u izvedbi Orkestra Oružanih snaga RH. U 8:45 sati su ispred spomenika hrvatske pobjede „Oluja 95“ na Trgu dr. Ante Starčevića obitelji poginulih, umrlih i nestalih branitelja, hrvatski ratni vojni invalidi, ratni zapovjednici i predstavnici udruga iz Domovinskog rata, visoka državna i druga izaslanstva položili vijence i upalili svijeće. Među visokim uzvanicima u programu su sudjelovali predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Zoran Milanović, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, zastupnici u Hrvatskom saboru, potpredsjednici Vlade i ministri u Vladi, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH general pukovnik Tihomir Kundid sa suradnicima, glavni ravnatelj policije Nikola Milina sa suradnicima, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, gradonačelnik Knina Marijo Ćaćić, zamjenik ministra odbrane BiH Slaven Galić, predstavnici županijske i lokalne vlasti, i drugi.

Molitvu za poginule u operaciji „Oluja“, za sve hrvatske branitelje i za sve stradale tijekom Domovinskog rata ispred spomenika „Oluja 95“ predvodio je vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan. Zajedno s biskupm bio je generalni vikar Vojnog ordinarijata mons. Ilija Jakovljević.

 „Da bismo našoj braći i sestrama koji nam bijahu bliski i dragi, a koji nas u obrani Domovine napustiše iskazali poštovanje i počastili njihov život i djelo, ujedinjeni u vjeri da oni žive u vječnosti, stojimo u hrvatskom kraljevskom gradu Kninu, na Trgu Ante Starčevića, kod spomenika hrvatske pobjede "Oluja  95“ i molimo za njihove duše. Upravljamo svoje oči na križ Isusa Krista, raspetog i Uskrslog, i vjerom koja traga govorimo: ovo nije svršetak. Naš Bog je Bog živih.“, molio je biskup Bogdan.

Središnja svečanost nastavljena je na stadionu NK Dinara i na Kninskoj tvrđavi.

Zvonjavom crkvenih zvona simbolično je označio trenutak ulaska pripadnika Hrvatske vojske u Knin tijekom operacije „Oluja“, dok je u 9:44 sati na kninskoj tvrđavi podignuta je hrvatska zastava, uz pjevanje hrvatske himne. Pročitana je povjesnica VRO Oluja te imena 243 poginula i 2 nestala u toj akciji. Imena su čitali Pere Eranović i Krešimir Šimić, sinovi poginulih hrvatskih branitelja.

U sklopu programa na stadionu NK Dinara uslijedila su obraćanja. U ime hrvatskih branitelja govorio je dragovoljac Domovinskog rata i predsjednik Udruge veterana 4. gardijske brigade Borislav Lapenda, zatim je slijedio govor izaslanika Predsjednika RH umirovljenog generala pukovnika Marijana Marekovića, govor predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i govor predsjednika Sabora RH Gordana Jandrokovića. Svečanost na stadionu završila su prikazom sposobnosti pripadnika Hrvatske vojske i policije te atraktivnim letačkim programom lovačkih aviona Rafalea.

U 12 sati slavljena je sveta misa u crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta.  Euharistijsko slavlje za domovinu predvodio je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, dok su koncelebrirali šibenski biskup Tomislav Rogić, vojni biskup Jure Bogdan, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, gospićko-senjski biskup Marko Medo, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Siniša Balajić OFM, generalni tajnik HBK Krunoslav Novak, vojni i policijski kapelani, i drugi svećenici.

U uvodnome govoru na početku sv. mise biskup Rogić je, pozdravivši sve okupljene, rekao: „Dragi svi, braćo i sestre u vjeri Kristovoj, uskrsloga Isusa slavimo, Bogu zahvaljujemo na primljenim dobročinstvima, Mariju za zagovor molimo, za pomoć u teškoćama, za opstojnost i svaki dar života u Lijepoj našoj Domovini. Za sve žrtve i stradale prije, tijekom i poslije Domovinskoga rata,  prosimo milosrđe Božje da ih primi u vječnu radost neba. Molimo i za sve žive koji trpe u duši i tijelu od posljedica rata.“

Nadbiskup Kutleša u propovijedi je rekao:  „Draga braćo i sestre, poštovani hrvatski branitelji, poštovani predstavnici državnih vlasti, danas stojimo u ovom povijesnom gradu kao svjedoci jedne borbe koja je bila duga i teška. Grad Knin, uzdignut na stijeni iznad Krke, nije samo zemljopisna točka na karti naše Domovine -  on je simbol u kojemu se susreću rana i ozdravljenje, bol i nada, križ i uskrsnuće jednoga naroda. Danas nas ne okuplja samo sjećanje, nego i odgovornost, jer sjećanje koje ne rađa plodom odgovornosti i vjernosti blijedi i gubi se. Danas smo ovdje kako bismo prepoznali svoje korijene i nahranili svoje grane. Ovdje smo da se zapitamo što nas danas pokreće? Zbog čega danas gore naša srca? Što ostaje kada sve drugo nestane? Što nas čini spremnima darovati se do kraja?

Živimo u vremenu u kojemu se i najdublje istine pokušavaju obezvrijediti. U vremenu u kojemu se trguje i životom i smrću, i vjerom i domom, u kojemu više nije jasno ni tko smo ni komu pripadamo. Zato se danas s evanđeoskom jasnoćom i domoljubnom hrabrošću pitamo: 'Za što vrijedi umrijeti?' To nas pitanje ne vodi samo prema žrtvi, ono nas vodi prema istini o životu i odgovoru na pitanje: 'Za što vrijedi živjeti?' Tek kad zastanemo pred granicom vlastitoga postojanja, kad se susretnemo sa smrću, ne kao s porazom nego kao sa svjedočanstvom vjernosti, tada uistinu prepoznajemo što nam je u životu najdragocjenije. U toj se svijesti rađa snaga naroda. U toj se istini učvršćuje karakter čovjeka. U tom se svjetlu razumije i prošlost i sadašnjost i budućnost. Zato danas s vama želim razmišljati o trima stvarnostima koje su vrijedne naše pažnje, naše molitve i naše vjernosti, štoviše vrijedne su našeg umiranja. Za njih treba živjeti iz dana u dan prinoseći svoje žrtve i molitve. Te tri stvarnosti su: Bog, obitelj i domovina.“

 „To su tri stupa na kojima ne stoji samo naš narod, nego i naše ljudsko dostojanstvo; tri temelja na kojima se gradi ne samo društvo, nego i savjest svakog pojedinca. To su tri zavjeta koja nas povezuju s prošlošću, jačaju u sadašnjosti i otvaraju put budućnosti“, naglasio je zagrebački nadbiskup.

Govoreći o prvome od ta tri stupa msgr. Kutleša je rekao: „Bog nije dodatak našem životu. On nije izbor ni filozofska kategorija, on je temelj i počelo svega. Bez njega sve drugo gubi smisao i propada, a s njime, čak i u najmračnijim trenucima povijesti, narod ostaje uspravan, sposoban za nadu, za svetost. Gubitak Boga nije samo osobna tragedija, to je i duhovno samoubojstvo jednoga naroda. Društvo i budućnost ne mogu se graditi protivno Bogu. Oni koji se sjećaju svojih korijena i cijene svoju tradiciju mogu mnogo pridonijeti životu svoje domovine. Blagostanje postignuto suprotno Božjim zakonima redovito donosi smrt. Ne zaboravimo: hrvatski narod u trenucima krize nije napuštao Boga, nego je još čvršće prianjao uz njega. Kad je svijet bio protiv nas, Bog je bio s nama. Kad su nas pokušali iskorijeniti iz vlastite duhovne baštine, hrvatska majka je šaptom molila Očenaš, hrvatski je djed križao kruh prije blagovanja, a svećenik prinosio misnu žrtvu za svoj narod ne pristajući na šutnju uime režima. To nas je održalo. Lažni idoli, novac i razne ideologije mogu nas zavesti, ali samo Bog može ispuniti čovjekovo srce. Za svjedočanstvo vjernosti Bogu i kršćanske ljubavi, na koju nas ta vjernost poziva, vrijedi dati svoj život, jer samo on daje smisao i životu i smrti. (…) Bez Boga zemlja za koju smo se borili samo je prašina koja može pasti u zaborav. Bez Boga zastava je samo komad tkanine. Bez Boga mi smo samo biološke jedinke. S Bogom postajemo narod svetaca, mučenika i heroja, narod koji ne živi samo za trenutak, nego za vječnost. S Bogom smrt postaje sjeme vječnoga života, a patnja rađa plodom. S Bogom, i mali narod ima neizmjernu vrijednost u Božjoj vječnosti. Bog jedini može smrt preobraziti u život. Samo ako je on s nama, znamo tko smo. Ako imamo njega, ne bojmo se ničega. Ako izgubimo njega, ne vrijedi ništa od onoga što smo sačuvali. Samo ako umiremo s njime i za njega, znamo da ćemo živjeti.“

Nadbiskup Kutleša govorio je potom o obitelji kao o drugom stupu našeg naroda: „Obitelj nije samo sociološka kategorija. Ona je svetinja za koju se živi i umire. Ne čuva se ona zato što je 'tradicija', nego zato što je izvor života, osobito onih najranjivijih: djece, staraca, bolesnih. U Domovinskom ratu, u Kninu, u Oluji, u rovovima, u izbjeglištvu - nije bilo teorija, bilo je suza, hrabrosti i zajedništva. Upravo je obitelj bila pokretačka snaga zajedništva i razlog izdržljivosti. Majke su plakale, ali su molile. Očevi su išli na bojišta, ne za ideologiju, nego za svoju obitelj i za svoj dom. Tada se nije pitalo što je 'identitet' ili 'rodna uloga' - znalo se tko nosi križ, tko se žrtvuje, tko moli, tko prašta. Kada majka nosi i rađa dijete, riskira svoj život. Odgajajući ga, umire sama sebi. To je istinska ljubav: umiranje iz dana u dan za onoga koga voliš. To je svakodnevno mučeništvo koje se ne vidi na naslovnicama, ali čini tkivo naroda. Gdje se uči praštanje, ako ne u obitelji? Gdje se uči moliti, ako ne od majke? Gdje se osjeća poštovanje prema starijima, ako ne za obiteljskim stolom? Zato, nije čudo da se danas vodi najžešći ideološki rat upravo protiv obitelji. Ako se razori obitelj, gdje naučiti ljubiti i darivati se? Kad se brak proglasi privremenim ugovorom, a djetetov život izborom, onda se brzo zaboravi da je svaki život dar od Boga, a ne proizvod nečije volje.“

Na kraju, zagrebački nadbiskup govorio je o trećem stupu naroda, a to je domovina: „Jedan od najdubljih znakova dekadencije zapadne civilizacije jest to što više ne znamo za što bismo bili spremni umrijeti. A kad ne znaš za što vrijedi umrijeti, nećeš znati ni za što vrijedi živjeti. I tu je srž problema suvremenog čovjeka: sve zna, a ni za što nije spreman darovati život. Mnogi su stručnjaci, a rijetki svjedoci. Gotovo svi žele prava, a malo tko želi dužnosti. No, narod bez ideala za koje bi bio spreman položiti život polagano umire. To je duh svijeta koji paralizira nadu i ubija povijest. A povijest hrvatskog naroda ne smije biti izbrisana jer je pisana krvlju onih koji su znali za što vrijedi umrijeti: ne za politiku, nego za slobodu;  ne za ideologiju, nego za ljudsko i kršćansko dostojanstvo; ne da bismo porazili druge, nego da bismo ostali svoji na svome. Naši branitelji nisu ginuli da bismo zaboravili tko smo i komu pripadamo. Oni su dali život jer su znali da je domovina mjesto gdje se živi vjera, gdje obitelj ima dom, gdje je sloboda pitanje časti. Stoga možemo reći: možda nismo uvijek bili savršeni, ali smo znali moliti i praštati. Možda nismo sve uvijek razumjeli, ali znali smo poštovati svoje svetinje. Možda nismo uvijek imali moć, ali znali smo razlikovati dobro od zla i za zlo se kajati. Domovina je dar, ali i zadatak. Ona nije gotov proizvod, nego poslanje. Čovjek bez domovine je kao duša bez tijela: lebdi, ali se ne može utjeloviti. Zato neka nas nikada ne bude sram reći 'domovina'. Neka nas ne bude strah voljeti je. Neka nas ne obeshrabri kad nas ismijavaju i obezvrjeđuju. Domovina se ne voli zato što je velika i moćna, nego zato što je tvoja. Ne budimo oni koji ne vole svoju Domovinu, koji zaboravljaju njezine svetinje, koji relativiziraju njezinu žrtvu i rasprodaju je za sitne probitke. Ne budimo takvi!“

„Draga braćo i sestre, danas, na ovom svetom mjestu, u sjeni kninske tvrđave i križa naše povijesti, pred likom Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta postavimo pitanje koje ne smije nikada ušutjeti: za što vrijedi umrijeti? Odgovor će nas suočiti i s onim za što vrijedi živjeti. (…) Vrijedi umrijeti za Boga, jer samo on daje smisao i životu i smrti. Vrijedi umrijeti za obitelj, jer ona nije puki sklop odnosa, nego sveta zajednica u kojoj se rađa život i u kojoj se čovjek oblikuje za nebo. Vrijedi umrijeti za domovinu, jer ona nije prostor interesa, nego prostor identiteta, duhovnosti i žrtve. Ako to troje izgubimo, nećemo više znati tko smo. Ako to troje sačuvamo, imat ćemo budućnost koja ima dušu. (…) Jer ova zemlja nije samo gruda tla. Ona je krštena krvlju i suzama, natopljena molitvama i progonstvima, izgrađena vjerom i ljubavlju. I zato, takva zemlja zaslužuje da se za nju živi časno i umire ponosno. Neka tako bude, dokle god zvona zvone, dokle se god križ uzdiže, dokle god srce hrvatsko zna reći: Vjerujem! Amen“, rekao je u zaključku propovijedi msgr. Kutleša.

Liturgijsko pjevanje predvodile su klapa Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“ i policijska klapa „Sveti Mihovil“. Orgulje je svirao Dubravko Ćepulić Polgar.

Nakon završnog blagoslova otpjevana je hrvatska himna.

Nakon službenog programa, nastavljena je proslava Dana pobjede uz zajedničko druženje.