Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Relikvija bl. Miroslava Bulešića darovana policijskoj kapelaniji u PU zagrebačkoj

Srijeda, 23. 11. 2016.

U srijedu, 23. studenoga, na svečanom misnom slavlju u kapeli Majke Božje Kamenitih vrata u Petrinjskoj ulici k.br. 20 svečano je unesena relikvija bl. Miroslava Bulešića, istarskog svećenika i mučenika, i položena na trajno štovanje. Čast nošenja pripala je gosp. Željku Prši, ovlaštenom za obavljanje poslova načelnika PU zagrebačke, koji je relikviju Blaženika, na traženje policijskog kapelana don Marina Drage Kozića, primio od msgr. Jure Bogdana u Valbandonu po završetku svečanog misnog slavlja slavljenog povodom zatvaranja Godine milosrđa. Misno slavlje predvodio je vlč. Ilija Jakovljević, policijski kapelan za Policijsku upravu istarsku i vicepostulator u kauzi za beatifikaciju bl. Miroslava Bulešića, u zajedništvu policijskih kapelana o. Stjepana Harjača, fra Frane Musića i domaćina don Marina, koji je pročitao dekret biskupa porečkog i pulskog msgr. Dražena Kutleše o dostavljanju relikvije bl. Miroslava Bulešića.

Uz vjernike kapelanije, na svetoj misi nazočili su gosp. Prša, njegov zamjenik gosp. Dubravko Teur, načelnici sektora i voditelji službi te djelatnici Samostalne službe za suradnju s Vojnim ordinarijatom u RH.

Na početku misnog slavlja don Marin je zaželio dobrodošlicu vlč. Iliji, svećenicima i okupljenim vjernicima.

Vlč. Jakovljević je u uvodnoj riječi pozdravio okupljene te podsjetio na važnost postojanja relikvija – moći, slika i kipova koji nas podsjećaju na višu stvarnost koja nadilazi ovaj svijet, a na koju čovjek zaboravlja u rutini svakodnevice. U kratkim crtama prikazao je život i glavne značajke bl. Miroslava Bulešića. „Ljubav je bila duša služenja našeg Blaženika. On i danas s ljubavlju služi svome narodu, svojim štovateljima.“

„I danas pred nama stoje isti evanđeoski izazovi u pastoralu, ali i slične osude od ovoga svijeta, kojemu ponekad smeta vjernik bilo kao biskup, svećenik, redovnik, redovnica, a iznad svega istaknuti vjernik laik. Bl. Bulešić je svojim neprijateljima odgovorio u svome Duhovnom testamentu: 'Moja je osveta – oprost'. Neka to i danas bude naš zajednički odgovor svima onima koji nas napadaju i progone: 'Moja je osveta – oprost'“, pozvao je vlč. Jakovljević.

Svečanost je završena čašćenjem relikvije bl. Bulešića, a vlč. Jakovljević uručio je kip Blaženika gosp. Prši, kao trajnu uspomenu na ovaj događaj na čemu je čelni čovjek zagrebačke policije uzvratio dojmljivim riječima zahvale.

Kip od kamena bl. Miroslava Bulešića, rad umjetnika gosp. Ante Jurkića i gosp. Slavena Miličevića, svečano je dodijeljen kapelaniji u njihovoj nazočnosti.  

Misno slavlje pjevanjem i sviranjem uveličale su časne sestre iz reda Marijinih sestara iz Durmitorske ulice, a nakon slavlja svi sudionici pozvani su na prigodno druženje u prostoru kapelanije.

Homilija vlč. Ilije Jakovljevića

Poštovani načelniče sa suradnicima, kolege kapelani i svi vjernici našeg Vojnog ordinarijata,

Zahvaljujem se kolegi na riječima pozdrava te dijelim sa svima ovu radost da su relikvije bl. Miroslava darovane još jednoj našoj kapelaniji. Relikvije svetaca su vidljivi znak Božje prisutnosti preko života i smrti jednog sveca.

„A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti (Mudr 3, 1-4).

Ove biblijske riječi u svoj svojoj punini mogu se primijeniti na mučenike među koje spada i bl. Miroslav Bulešić. Za njega mučeništvo nije predstavljalo gubitak života, osobnu tragediju, jer on je želio da ga Bog darovatelj svakog života, „učini dostojnim mučeništva“. Mučeništvo samo ukoliko Bog to želi, ukoliko ga Bog učini dostojnim mučeništva.

Tko je taj mladi hrvatski svećenik i mučenik koji je na obroncima Učke, u Lanišću, 24. kolovoza 1947., mučenički zaklan u župnoj kući nakon krizme?

Bl. Miroslav Bulešić rodio se 13. svibnja 1920., na blagdan Gospe Fatimske, u hrvatskoj obitelji u selu Čabrunići, župa Svetvinčenat (južna Istra). Prve molitve uči od pobožne majke ali iz molitvenika velikog istarskog biskupa Jurja Dobrile „Oče, budi volja tvoja“. Taj će molitvenik uvijek nositi sa sobom. Nakon što je završio četiri razreda osnovne škole, odlazi u Koparsko sjemenište, gdje započinje daljnju intelektualnu i duhovnu formaciju za svećeništvo. Nakon mature, 1939. započinje studij teologije u Gorici, ali odmah odlazi u Rim gdje će i završiti teologiju. Tijekom studentskih godina Miro sazrijeva ne samo intelektualno nego i duhovno, što vidimo iz njegovih duhovnih spisa. Na putu prema svećeništvu susreće se s raznim kušnjama ali svaku tu kušnju povjerava Marijinu zagovoru da mu ona, Nebeska Majka, izmoli potrebnu milost od svoga Sina. Radovao se đakonskom ređenju i intenzivno duhovno pripremao i taj čin ovako opisuje: „[na] blagdan Krista Kralja [25.X. 1942. u Svetvinčentu], primio sam u Svetvinčentu sv. Red đakonata. Prikazao i darovao sam se sasvim svojem Bogu: na njegovu čast i spas duša. Ganutim sam se srcem približio oltaru Božjem i ondje postavio svega sebe: svoje srce, svoju dušu. Nisam htio pustiti ništa za sebe, već sam htio sve Tebi darovati, moj Bože!“ (Duhovni dnevnik). On đakonsko ređenje opisuje kao potpuno davanje sebe Bogu – „ništa nisam pustio za sebe“. Kakve li poruke i nama danas u vršenju našeg poslanja: ne što ću steći za sebe, već kako ću sebe dati u potpunosti onome što jesam i što živim. Darivanje sebe u obitelji, davanje svoga srca i duše za obitelj koja je svetinja nad svetinjama, te svome poslu. Kaže da je ganutim srcem pristupio oltaru i ondje ostavio sebe. Upravo na tom istom mjestu gdje se potpuno predao Bogu u đakonskom i svećeničkom ređenju danas se nalaze njegove relikvije (zemni ostaci) u misnom oltaru. Taj oltar, taj prostor, danas je postao mjesto gdje se ljudi mole, traže Blaženikov zagovor i da im on isprosi potrebne milosti od Boga. Tu mogućnost od sad će imati i ova Kapelanija – Uprava, da se pred njegovim relikvijama moli za Božji blagoslov i milosti.

Miro se nakon ređenja vraća u Rim na studije te se intenzivno priprema za svećenički ređenje i život. Međutim, to je vrijeme početka rata i ovako bl. Miroslav bilježi: „Moj Bože, skrati ove dane. Povrati nam mir, ali prije njega neka se raširi po srcima Duh tvoje ljubavi i prava. Ljudi, od koga čekate spas? Od koga čekate mir? Samo Bog ga može dati, a ne ljudi. Ljudima se Bog služi za svoje neizbrisive nacrte. Daj, moj Bože, da dođe brzo onaj dan [mira]“ (Duhovni dnevnik, 2. 12. 1942.) Nakon nekoliko dana, na blagdan Bezgrešne čini osobnu posvetu bl. Djevici Mariji i piše: „Tvoj sam. Primi me, Majko! Svaki dan hoću da molim za obraćenje grešnika i po nakani Tvojeg Presvetog Srca. Neka zavlada Tvoje Presveto Srce u srcima svih ljudi: u meni, u mojoj obitelji, u ovom našem Zavodu, u našoj Istri, u cijelom svijetu. Neka se po svem svijetu Tebi pjeva slava. Molit ću po nakani Sv. Oca i cijele Crkve. Tvoj sam sada i uvijek! Amen! (8. 12. 1942. uvečer).“

Kao župnik u Badreni (jesen 1943.-'45.) i Kanfanaru (1945.-'46.) bio je obljubljen od vjernika ali se ubrzo našao na udaru bezbožnog komunističkog sustava. Vjernici su ga poštovali, voljeli jer je bio pobožan i pravedan svećenik. Kao Kristov svećenik u vrijeme rata kad su u Istri djelovale tri vojske, ideologije, bl. Miroslav želi svima biti svećenik i svakome tko traži svete sakramente dijeli. Ljubi čovjeka kao čovjeka, a ne njegov grijeh. Kao mladi svećenik hrabri svoje kolege i savjetuje da ne izgube glavu uzalud. S druge strane odigrao je jednu od važnijih uloga među hrvatskim svećenstvom da potpišu izjavu da se Istra pripoji matici Hrvatskoj. Voli je svoj narod, ali nikad nije ništa nažao učinio drugom – talijanskom – narodu u Istri. Međutim, bezbožni komunistički sustav, slao mu je stalne prijetnje, čak mu je obitelj savjetovala da ode iz Istre ali on kao istinski sin hrvatske Istre nije mogao ostaviti svoj narod i dom. Piše: „Od prije Božića protivnici su se digli protiv mene, smatrajući moje djelovanje u apostolatu kao neku politiku. A ja sam činio samo svoju dužnost: učio sam djecu kršćanski nauk, sve sam pozivao na kršćanski život, na svetu misu, na svete sakramente. S djecom sam napredovao puno u nauku katekizma; učinio sam da djecu malo oživim, i predstavu za ‘pust’. Sve to nije bilo po volji protivnika. Ništa za to. Ja sam učinio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi narod. Moj Bože, opet Ti prikazujem svoj život! Neka bude Tvoja volja“ (Duhovni dnevnik, 11. 4. 1945.). Unatoč prijetnjama ne posustaje u apostolatu, u ljubavi prema čovjeku: „Neprijatelji navaljuju na me. Hvala Tebi, Bože! Ja se hoću držati Tebe i Tvojih zapovijedi. Činit ću svoju dužnost. Pomozi mi! Ravnaj Ti sa mnom. Majko moja, budi mi u pomoći“ (Duhovni dnevnik, 24. 10. 1944.). Pouzdanje u Božju providnost mladog svećenika Miroslava čini poletnim u pastoralu. Svaku svoju poteškoću povjerava Nebeskoj Majci Mariji te vjeruje da je ona njegova zagovornica kod Boga. Danas i nama u našem životu potrebno je pouzdanje u Božju providnost. Izaći iz ove svoje krute sadašnjosti te u slobodi srce zakoračiti prema budućnosti. Zarobljenost u sadašnji trenutak čovjeka čini nesretnim, ali onaj koji ima povjerenja u Božju providnost sadašnji trenutak gleda kao priliku za duhovno usavršavanje da taj budući trenutak bolje živi. Miroslav je to iskustvo imao, ali ga je živio jer je sav svoj rad povjeravao zagovoru bl. Djevice Marije. Znao je da bez Božje pomoći ne može uspjeti kao Kristov svećenik.

U ljeto 1947. nakon više godina u središnjoj i sjevernoj Istri pripremalo se djecu za sakrament sv. krizme, ali zbog političke situacije biskup Santin je preporučio Sv. Stolici da umjesto njega u Istru ide msgr. Jakob Ukmar, istaknuti slovenski svećenik. Roditelji i djeca su se pripremala za taj svečani čin; ali boljševici su nastojali spriječiti krizmu i tako su uspjeli na nekoliko mjesta: Tinjanu, Buzetu, gdje su najavili da će krvavo kamenje padati u Lanišću. Svećenici nakon spriječene krizme u Buzetu odlučili su da u Lanišću drugi dan krizma počne sat ranije kako bi izbjegli nerede i tako se dogodilo. Krizma se održala u Lanišću, a mještani su čuvali crkvu i svećenike. Nakon krizme svećenici su povukli u župnu kuću i tad je došla milicija i da zaštiti svećenike i mještane ona je dopustili nekolicini da uniđu u župnu kuću u kojoj su ubili nožem bl. Miroslava, a Jakova Ukmara isprebijali, a župnika Ceka je majka bila sakrila ispod stepenica. Svjedoci svjedoče da je bl. Miroslav molio dok su ga udarali: „Gospodine, primi dušu moju.“

Braćo i sestre, koliko puta je i naše srce nemirno, koliko puta je doživjelo razočarenje od ljudi, to svatko najbolje zna na svojoj koži. Istinski mir, istinsku sreću nikad ne može dati čovjek i da ta sreća bude vječna, već Bog. Bl. Miroslav se mjesec dana prije svoje smrti pita: „Komu, da povjerim svoje poteškoće? Samo Tebi, Bože moj! I Tebi, Majko moja! Ti vidiš moje duševne patnje i trzavice. Ovo Ti prikazujem! – Ako je malo to, daj mi još! „Hic seca, hic ure!“ [ovdje reži, ovdje žeži]. Nek me se prezre! Nek me se zaboravi! Nek bude volja Tvoja! – Daj mi pomoći, da se u svojim teškim manama popravim.“ Poteškoće doživljava kao mogućnost za duhovno usavršavanje. Ne doživljava patnju kao neuspjeh, razočarenje, da digne ruke od svega, već u patnji gleda mogućnost svoga duhovnog i ljudskog usavršavanja. Svjestan je da svaki dan može biti ubijen te piše: „ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi“ (Duhovni dnevnik, 24. 6. 1947.).

Braćo i sestre, neka bl. Miroslav zagovara naš hrvatski narod i ovu Upravu, a svima nama izmoli milost da možemo živjeti dostojno svoja krsna obećanja. Amen.