Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Susret djelatnika Vojnog ordinarijata u Valbandonu

Petak, 12. 06. 2015.

Od utorka 9. lipnja do petka 12. lipnja održan je susret djelatnika Vojnog ordinarijata, djelatnika MORH-ova Samostalnog odjela za potporu Vojnom ordinarijatu, MUP-ove Samostalne službe za suradnju s Vojnim ordinarijatom te pomoćnika vojnih i policijskih kapelana u Uslužnoj jedinici MUP-a u Valbandonu. Voditelj susreta bio je don Marin Drago Kozić, policijski kapelan Policijske kapelanije „Majka Božja Kamenitih vrata“ u Policijskoj upravi zagrebačkoj.

Svi dani susreta započinjali su svetim misnim slavljem koje je predvodio voditelj susreta. Nakon slavlja uslijedila su predavanja o temi: „Milosrđe Božje i obitelj“, koju je don Marin razdijelio u tri cjeline.

U prvoj je govorio o Godini milosrđa koju je otvorio papa Franjo, o značenju jubileja kao takvog te o teološkim razlozima koji su ga potakli da svijetu približi Milosrdnog Boga.

„Sam je Papa postavio pitanje 'koje je mnogima na srcu': 'Zašto danas jubilarna godina milosrđa?' I odmah dao odgovor: 'Jednostavno zato što je Crkva, u ovom času velikih epohalnih promjena, pozvana snažnije davati znakove Božje prisutnosti i blizine. Ovo nije vrijeme za rastresenost, nego naprotiv vrijeme da ostanemo budni te da u sebi probudimo sposobnost gledanja u bitno. Vrijeme je to za Crkvu kako bi ponovno pronašla osjećaj za poslanje koje joj je Gospodin povjerio na dan Uskrsa: da bude znak i oruđe Očeva milosrđa. Stoga će Sveta godina morati živom održavati želju da se znadu prepoznati toliki znakovi nježnosti koje Bog daje čitavomu svijetu te nadasve onima koji pate, koji su sami i napušteni, pa i bez nade da im se oprosti i da se osjećaju ljubljenima od Oca'“.

„'Sveta je godina tu', nastavio je Papa, 'da bismo u sebi snažno osjetili radost što nas je Isus ponovno pronašao, on koji nas je kao Dobri pastir došao tražiti jer bijasmo izgubljeni. Jubilej da bismo zamijetili toplinu njegove ljubavi kad nas stavlja na leđa da bi nas ponio u Očev dom. Sveta godina da nas Gospodin Isus dodirne i da nas njegovo milosrđe preobrazi, kako bismo postali svjedocima milosrđa. Eto zašto jubilej: jer je to vrijeme milosrđa. To je pogodno vrijeme u kojemu valja liječiti rane, u kojemu se ne smijemo umoriti susretati one koji iščekuju da vide i rukom dodirnu znakove Božje blizine, u kojemu svima - svima - valja ponuditi put oproštenja i pomirenja'“.

U drugoj cjelini, predavač je razmatrao sinodalna raspravljanja pape Franje o nerazrješivosti ženidbe i rastavljenih i ponovno vjenčanih.

„Proučavanje problema vjernika koji su nakon razvoda sklopili novu civilnu ženidbu nije nov, i Crkva ga je uvijek pratila s velikom ozbiljnošću, s nakanom pomoći dotičnim osobama, jer ženidba je sakrament koji duboko prožima ljudsku osobnu, društvenu i povijesnu realnost. Budući da raste broj takvih osoba u zemljama drevne kršćanske tradicije, posrijedi je pastoralni problem velikih dimenzija. Danas se vjernici vrlo ozbiljno pitaju: zar Crkva ne može pristati, uz određene uvjete, na posluživanje sakramenata razvedenim i ponovno vjenčanim vjernicima? Jesu li Crkvi ruke zauvijek vezane u odnosu na to pitanje? Jesu li teolozi zaista razmotrili sve sadržaje, zahtjeve i posljedice u tom pogledu?“

„Katolička Crkva se, u svom nauku i svojoj praksi, trajno pozivala na Isusove riječi o nerazrješivosti ženidbe. Vezu koja intimno i uzajamno spaja supružnike ustanovio je sam Bog. Radi se stoga o realnosti koja dolazi od Boga, i koja više nije u čovjekovoj raspoloživosti. Drugi vatikanski koncil ponovno je izložio teološki i duhovno dubok nauk o ženidbi u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu, iznoseći s jasnoćom i načelo njezine nerazrješivosti. Ženidba se shvaća kao potpuno tjelesno i duhovno zajedništvo života i ljubavi između muškarca i žene, koji se uzajamno daruju jedno drugomu kao osobe. Osobnim činom slobodna i uzajamna pristanka nastaje božanski ustrojena stalna ustanova, uređena na dobro supružnika i njihova potomstva, i neovisna o ljudskoj samovolji: 'To intimno sjedinjenje kao uzajamno darivanje dviju osoba a i dobro djece zahtijevaju punu vjernost bračnih drugova i njihovo nerazdruživo jedinstvo'[3]“.

„Po sakramentu nerazrješivost ženidbe postiže nov i dublji smisao: postaje slika Božje ljubavi za svoj narod i slika Kristove neopozive ljubavi prema svojoj Crkvi. Ženidba se može razumjeti i živjeti kao sakrament samo u kontekstu Kristova otajstva. Ako se ženidba sekularizira, ili ako je se smatra posve naravnom zbiljom, pristup njezinoj sakramentalnosti ostaje zapriječen. Sakramentalna ženidba pripada redu milosti, i uvrštava se u konačno zajedništvo ljubavi između Krista i njegove Crkve. Kršćani su pozvani proživljavati svoju ženidbu u eshatološkom horizontu, dolaska kraljevstva Božjega u Isusu Kristu, utjelovljenoj Riječi Božjoj“.

„Još uvijek temeljnim tekstom apostolske pobudnice Familiaris consortio, koju je objavio papa Ivan Pavao II. 22. studenoga 1981. izričito je potvrđen dogmatski nauk Crkve o ženidbi. S pastoralnoga gledišta, pobudnica se bavi također brigom za vjernike koji su ponovno civilno vjenčani, ali koji su još vezani ženidbom crkveno valjanom. Za njih su izložena sljedeća načela:

1. Pastiri u dušobrižništvu obvezni su, zbog ljubavi prema istini, 'dobro razlikovati situacije'. Ne može se sve i svakoga procjenjivati na isti način.
2. Pastiri i zajednica dužni su s 'velikom ljubavlju' pomoći vjernicima u takvu stanju; oni također pripadaju Crkvi, imaju pravo na dušobrižništvo i moraju biti u mogućnosti sudjelovati u životu Crkve.
3. Pripuštanje Euharistiji, međutim, ne može im se odobriti. Za to se navode dva razloga: a) 'jer je njihovo stanje i njihov životni položaj u objektivnoj suprotnosti sa zajedništvom ljubavi između Krista i Crkve, što je označeno i uprisutnjeno u Euharistiji'; b) 'ako se te osobe pripuste Euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe'. Pomirenje u sakramentu pokore – koje bi otvorilo put sakramentu Euharistije – može se udijeliti jedino na temelju kajanja za ono što se dogodilo, i na temelju raspoloživosti za 'takav život koji nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe'. Konkretno to znači da, kada se novo udruživanje, iz ozbiljnih razloga – na primjer radi odgoja djece - ne može rastaviti, tada partneri preuzimaju 'obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti'.
4. Zbog teološko-sakramentalnih razloga, a ne zbog zakonskih prisiljavanja, kleru je izričito zabranjeno, dokle god traje valjanost prve ženidbe, održavati 'bilo kakav obred' za razvedene koji su ponovno civilno vjenčani“.

„Nauk o nerazrješivosti ženidbe često se susreće s nerazumijevanjem u sekulariziranu okruženju. Ondje gdje su izgubljene temeljne postavke kršćanske vjere, puka konvencionalna pripadnost Crkvi više nije u stanju voditi prema važnim životnim odlukama ili pružati ikakvu potporu usred ženidbenih kriza, kao i u krizama svećeništva i posvećena života. Mnogi se pitaju: kako se mogu za čitav život vezati uz jednu ženu / jednoga muža? Tko može reći što će biti za deset, dvadeset, trideset, četrdeset godina? Je li uopće moguća definitivna veza sa samo jednom osobom? Brojna iskustva narušenih ženidbenih zajednica u današnjici, osnažuju skepticizam u mladeži u pogledu definitivnih životnih odluka.

S druge strane, ideal vjernosti između jednoga muškarca i jedne žene, utemeljen na redu stvaranja, nije izgubio ništa od svoje privlačnosti, kako pokazuju nedavna istraživanja među mladima. Veći dio njih teži za stabilnom i trajnom vezom, što odgovara i duhovnoj i moralnoj čovjekovoj naravi. Također, treba spomenuti antropološku vrijednost nerazrješive ženidbe: ona izvlači supružnike iz samovolje i iz tiranije osjećaja i duhoraspoloženja; pomaže im suočiti se s osobnim poteškoćama i nadići bolna iskustva; štiti nadasve djecu, koja trpe najveću patnju zbog raspada braka.

Ljubav je nešto više od osjećaja ili nagona; u njezinoj je naravi sebedarje. U bračnoj ljubavi, dvije osobe svjesno i voljno jedno drugomu kaže: samo ti – i ti zauvijek. Riječ Gospodnja: „Što je Bog združio“, odgovara obećanju para: „Uzimam tebe za svoga muža… Uzimam tebe za svoju ženu… Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga, dok nas smrt ne rastavi“. Svećenik blagoslivlje savez koji su supružnici zapečatili između sebe pred Bogom. Tko god sumnja da ženidbeni vez ima ontološku kvalitetu, neka nauči iz Božje riječi: „Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo“ (Mt 19, 4-6)“.

„Istina, postoje situacije – svaki dušobrižnik to zna – u kojima bračni suživot postaje praktično nemoguć zbog teških razloga, kao što su, na primjer, slučajevi psihičkoga ili fizičkoga nasilja. U tim bolnim situacijama Crkva je uvijek dopuštala da se supružnici mogu rastaviti i više ne živjeti zajedno. Treba ipak napomenuti da ženidbeni vez valjano sklopljena braka ostaje stabilan pred Bogom, i pojedine strane nisu slobodne sklopiti novu ženidbu, dok je god drugi supružnik živ. Pastiri i kršćanske zajednice moraju se stoga zalagati oko promicanja pomirenja na svaki način, i u takvim slučajevima, ili, ako to nije moguće, pomagati takvim osobama kako bi se s poteškoćama nosile u vjeri“.

Treća cjelina bila je intimni i brižni poticaj svim sudionicima susreta da postanu i ustraju u svjedočkom nastojanju, prvenstveno u svojoj obitelji, a onda i u svojoj sredini. Predavač je potaknuo na obiteljsku molitvu i naglasio njenu važnost za postati bliži jedno drugome te snagu za djelovati dalje.