Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Svetkovina Marije Bogorodice u Vojnom ordinarijatu

Utorak, 01. 01. 2013.

tekst: Ika; foro: G. Miškić

Misno slavlje na svetkovinu Marije Bogorodice u kapeli Vojnog ordinarijata 1. siječnja predvodio je vojni ordinarij Juraj Jezerinac u koncelebraciji s biskupskim vikarom za pastoral don Josipom Stanićem, SDB i vojnim kapelanom kapelanije Gospe Snježne fra Markom Medom, TOR. U propovijedi fra Medo je, među ostalim, poručio: započinje nova godina, nemojmo se pouzdavati u tajna učenja ili magiju kako bi u njima pronašli pomoć i svjetlo, potražimo ih u Bogu i samo u Bogu. Uz svetkovinu svete Marije Bogorodice pozvao je da pred sobom imamo Marijin primjer.

Homilija fra Marka Mede

Prvo čitanje je blagoslov; poziv Bogu da svojim licem obasja svoj narod i zaštiti ga. Tu je poziv i nama: započinje nova godina nemojmo se pouzdavati u tajna učenja ili magiju kako bi u njima pronašli pomoć i svjetlo; (po)tražimo ih u Bogu i samo u Bogu. Danas je, nažalost, toliko rašireno utjecanje okultnim silama i „vjera“ u isprazne kultove, čak se proširila i mrska (odvratna, odurna, gnusna) „pobožnost“ đavlu. To je znak iskrivljenih savjesti. To je kazna suvremene oholosti, koja se, ne želeći priznati pravoga Boga i istinsko Svjetlo, glupo sagiba pred čudnim kultovima koji zatim muče (rastaču) čovjeka.

Vratimo se Gospodinu, zazovimo njegovo ime! Na pragu nove godine darujmo jedni drugima dar blagoslova, tj. riječ koja izlazi iz čista srca i postaje molitva i ljubav (milosrđe) za onoga koji živi pored nas.

Evanđelje nam pokazuje put blagoslova; to je put koji vodi u Betlehem; put koji su prešli pastiri u poniznosti hoda koji vodi do Božje poniznosti. Naime, Bog je već među nama. Bog je već učinio korak kako bi nam došao u susret. Bog je u našoj povijesti. Bog je postao čovjekom: ovdje je! Mi smo ti koji moramo zakoračiti prema njemu: mi smo ti koji se moramo otvoriti kako bi ušlo Svjetlo i obasjalo naš život. Ali kako?

Pogledajmo Mariju. Ona se čini šutljivom ženom. Evanđelje kaže: „Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“ (Lk 2,17-19)

Marija sluša! Sluša jer je ponizna! Sluša jer je njezino srce slobodno, čisto. Primijetite: u Navještenju Marija govori malo ali bitno; U Betlehemu ne izgovara nijednu riječ; u Kani vrlo malo riječi; u javnom životu i pod križem niti jednu riječ!

Zašto? Zato što je Marija žena koja voli slušati, žena koja je pripravna (spremna, pozorna) na sve znakove Božje volje kako bi svakodnevno obnovila radosno da svoje poslušnosti.

Uostalom, htjeli ili ne htjeli, svi smo poslušni nekome ili nečemu: ima onih koji su poslušni vlastitom egoizmu, neki vlastitoj taštini; ima onih koji su poslušni idolima promjenjive mode…

Marija je poslušna Bogu! Kakav kvalitativni skok! Kakva velika pouka mudrosti! Marija je doista izabrala najbolji dio! Bit će to velika milost i za nas ako, u ovoj novoj godini, uspijemo činiti (živjeti) kao i Marija!

Kaže još Evanđelje: „Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.“ (Lk 2,20)

Čini se da je Marijin Veliča ušao u srca pastira; naime radost se nalazi uvijek i samo onda kada smo na koljenima i kada priznamo da smo stvoreni za Boga, stvoreni da Ga tražimo, stvoreni da Ga ljubimo. Majka Božja (Bogorodica) nas poučava svemu ovome ne umješnošću riječi već rječitošću života i primjera.

Dana 25. prosinca 1886. Paul Claudel je ušao u Crkvu Notre – Dame u Prizu: mladi pisac još ne vjeruje, ali traži. Onaj tko traži, postao je ponizan, a poniznost je Božja zemlja. Paul Claudel je čuo zbor kako pjeva Veliča: radosni Marijin hvalospjev, hvalospjev nade siromasima svih vremena. Mladić je najednom bio ganut, prosvijetljen i razumio je da mu one riječi pokazuju put radosti. Povjerovao je i doživio obraćenje.

Marija, u betlehemskoj štalici, s Djetetom Isusom u krilu, slika je radosti, najveće radosti.

Naime, kada je Bog prisutan (kad vjerujemo Bogu) može se živjeti i u bijednom stanu i biti zadovoljan; kada je Bog prisutan možemo biti jako siromašni i vrlo zadovoljni poput svetoga Franje Asiškog; kada je Bog prisutan, možemo biti i bolesni i puni radosti i nade poput Benedette Bianchi – Porro.

Zašto danas ima toliko žalosti (tuge)? Zato što nedostaje Bog, odbacili smo ga, a onda se, prije ili kasnije, javlja pustoš (bijeda, jad, turobnost) života koji je sveden na štalu u kojoj nema Krista. Blagostanjem se ne rješava problem radosti: problem radosti se rješava samo vjerom u Boga.

Na kraju krajeva, zašto se toliko proširio fenomen droge među našim mladima? Zato što im nedostaju vrijednosti, nemaju radosti ni volje za životom: prazni su jer nemaju Boga!

„Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.“ (Lk 2,21)

Evo Marije na putu poslušnosti Božjem zakonu preko teških putova ljudske povijesti. Marija nije bila pošteđena napora; nije imala manje žrtve; Marija nije imala popust na bol. Ne! Biti Majkom Božjom za nju je podrazumijevalo (značilo) slijediti Božji put! A Božji put ide od Betlehema do Kalvarije. Tijekom ovoga puta Marija nije oklijevala niti trenutka: Bilo je to hodočašće vjere, posvećujući svaki dan svoga života. Vjera ju je hranila radošću: uvijek! Dan Uskrsnuća za nju nije bio iznenađenje; u srcu je predosjećala aleluju pobjede.

Sada smo mi na putu. Ovo je trenutak naše vjere. Dopustimo da nas vodi Marijin primjer: primjer Gospodinove Majke, Žene koja je pobijedila oholost (ponos) i shvatila (razumjela) da je vrijeme put koji nas odvodi k Bogu.