Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Bogoslov Antonio Mikulić položio pred biskupom Jezerincem Ispovijest vjere

Četvrtak, 06. 11. 2014.

U četvrtak 6. studenoga u 11.30 sati u misnom slavlju u kapeli Vojnog ordinarijata na zagrebačkom Ksaveru, bogoslov Mikulić položit će pred biskupom Jezerincem Ispovijest vjere.

U nedjelju 9. studenoga u misnom slavlju kapele Policijske akademije u zagrebačkoj Dubravi, Svetošimunska 80, vojni biskup Juraj Jezerinac zaredit će za đakona bogoslova Antonija Mikulića na ime Vojne biskupije u RH.

Nagovor generalnog vikara o. Jakova Mamića

Danas se ovdje ponavlja prizor iz okolice Cezareje Filipove. Petar je pred Kristom posvjedočio da vjeruje u njega kao Mesiju i Sina Boga živoga (Mt 16,16). I u kritičnim trenucima Petar ostaje vjeran te, u nekoj viziji budućih teških povijesnih trenutaka za Crkvu, obećava pred svima da on Krista neće ostaviti, jer — On ima riječi vječnoga života (Iv 7,69).

Skoro đakonsko ređenje našeg kandidata gospodina Antonija Mikulića okolnost je da on danas izriče ono što je Petar u spomenutom događaju izrekao: ispovijed vjere. Ovo je predzadnja stepenica Antonijevog hoda prema đakonatu: najprije je morao diplomirati, potom duhovne vježbe obaviti, zatim Molbu za đakonat i svoja obećanja uputiti svome biskupu i evo danas ispovijest vjere Crkve pred Crkvom učiniti. Ovim Antonio javno ispovijeda da ostaje vjeran vjerskom pokladu Krista i Crkve. Time on govori da ovo nije njegov poklad: on mu je povjeren. Vlasništvo je Božje. On ga odgovorno prima kao svoje blago. Upravo tu životnu vjernost Božjem pokladu Antonio svjedoči danas u ovim svojim i povijesnim prilikama. On to svjedoči pred svojim biskupom i Crkvom, osobom koja mu je poslužbi pretpostavljena te u zajednici, i s biskupom, koja mu je po pologu vjere jednaka. Tako nam govori da je vjera koju on pred nama ispovijeda poziv svima nama i da je ona sredstvo i put našega spasa (Mk 16, 16).

Antonio znade koja će mu misija biti povjerena. U nedjelju, snagom đakonskog ređenja, on će dobiti mandat (poslanje) da uzdrži poklad vjere, da učvršćuje sebe i braću u vjeri. Čvrsto se nadamo da je svjestan svoje slabosti, ali i da je još svjesniji snage Duha na kojeg mora računati. Zahvaljujući Duhu Svetom Credo Crkve i danas je živ, a živa je evo i scena iz Cezareje Filipove.

Ispovijedajući vjeru danas i dajući obećanja đakonskog ređenja u nedjelju, Antonio će se okrenuti današnjem stanju ljudskih duša u kojima se nemir ugnijezdio, osobito u pitanjima odnosa prema vjeri i njezinom smislu. Osim tog nemira u dušama, ovo je vrijeme dubokih i brzih promjena. I duše su nekako zaražene ovom promjenljivošću. Gubi se povjerenje u sve što je stalno i nepromjenljivo, u nešto što traje. Ljudi su zaokupljeni brzim govorom medijskih slika i nitko se ne osvrće na bitne zbiljnosti. Vlada neka strastvena manija za promjenama. Infantilna čežnja za novostima. Ali, tu postoji i nada da će pravi vjernik nastojat živjeti s vremenom u kojemu živi, ali će u isto vrijeme budno paziti da ne dirne u cjelovitost vjerskog naučavanja tako da izliječi vrijeme od raka raspada. U tom smislu je i poslanje našeg budućeg đakona.

Dragi Antonio, čuvati jedinstvo vjere, jedinstvo vjernika, mir savjesti, slogu u Božjem narodu — eto kategoričkog imperativa za tebe i za sve vjernike današnjice. Učiniti sve da „kvasac“ ostane „kvasac“, da „grad na gori“ ostane „grad na gori“i da svjetlo ne bude . Koliko je do tebe. Svojim đakonskim ređenjem ti se opredjeljuješ stati na pravo mjesto toga pothvata. Moraš biti među prvima. Izdigni se iznad raznih partikularizama i mnogih pojava relativizma, pa i u našim svećeničkim sredinama. Prigrli ono što je izvor jedinstva, faktor trajnog pomlađivanja ljudi i Crkve, a to je Duh koji svjetlom evanđelja pomlađuje Crkvu, obnavlja i vodi spasenju (LG, br.4). Prevažna je to istina. Budi u zajednici Crkve i čuvaj Crkvu u zajedništvu.

Kako će čovjek — to »biće što misli« — služiti Bogu i dušama ako mu se smanji orijentacijska snaga, ako ga zahvate „magle“ uma i srca? Ako mu zataji razum? Eto, tu je velika tragika današnjice. Dragi Antonio, dragi Bog nam je dao i spoznajnu moć kojom se možemo izdignuti i iznad onoga što je osjetilima dohvatljivo i vinuti se u dubine nas samih, pa i samoga Boga, naravno snagom uma oplemenjena vjerom.

Manija promjenljivosti, utrka za novostima, čežnja za originalnošću pod svaku cijenu zaboravlja i osnovno pravilo pristupa drugima i razumijevanja istih. Tvoja „riječ“ kojom se danas približavaš Bogu i Crkvi je: „vjerujem“, „obećavam“, „hoću“. Tri riječi, tri koraka, tri vrste predanja, tri puta da se Trojstvo spusti u Tvoju dušu i da Te obitava snagom svojeg zajedništva i ljubavi. Važno je znati da se i preko riječi ide k drugima i razumijevanju drugih, Boga i ljudi.

Upravo ovo ispovijedanje vjere „riječju“ unutar euharistije govori da trebamo cijeniti značenje i obaveznu snagu ove Ispovijedi. Izrečena je u najsvečanijem činu Crkve, u činu Isusove žrtve ljubavi. Neka takva i ostane. Amen.