Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

U Petrinji proslavljen Dan Vojne kapelanije “Sv. Ilija Prorok”

Petak, 18. 07. 2014.

tekst: R. Ćaran; foto: D. Varošanec

U petrinjskoj vojarni „Pk Predrag Matanović“ vojna kapelanija sv. Ilije Proroka svečano je proslavila blagdan sv. Ilije Proroka, svoga nebeskog zaštitnika.  Ispred vojne kapele sv. Ilije Proroka misno slavlje predvodio je vojni ordinarij mons. Juraj Jezerinac. Suslavili su vojni i policijski kapelani iz Karlovca, Gospića, Bjelovara i Zagreba, te svećenici Petrinjskog i Sisačkog katedralnog dekanata Sisačke biskupije na čelu s kanonikom i kancelarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem. 

Otac biskup je u popodnevnim satima u Petrinji posjetio u obiteljskom domu Filipa i Julijanu Matanović, roditelje poginulog junaka Domovinskog rata i ratnog zapovjednika Domovinskog rata iz 2. gardijske brigade „Gromovi“, pukovnika Predraga Matanovića.

Na početku svečanog misnog slavlja vojni kapelan domaćin, don Milenko Majić, izrazio je riječi pozdrava i dobrodošlice ocu biskupu, svećenicima, predstavnicima petrinjskih gradskih vlasti, vatrogastva, Policije, članovima obitelji poginulih pripadnika 2. gardijske brigade „Gromovi“, predstavnicima stradalničkih i braniteljskih udruga te zapovjednicima i pripadnicima 1. i 2. mehaniziranih bojna „Tigrovi“ i „Gromovi“ gmtbr, Logističke pukovnije, dijelova ZzP-a i Pukovnije veze – postrojba koje čine ovu vojnu kapelaniju.

U homiliji je vojni biskup Jezerinac opisao kako je sv. Ilija u Sv. Pismu prikazan kao zemaljski i nebeski lik koji će ostaviti duboki pečat na svoje suvremenike. Opisan kako s vatrenom kočijom odlazi u nebo i nestaje pisac je želio naglasiti da čovjek vjere ne umire. Slaveći sv. Iliju spominjemo se prije svega njegove vjernosti Bogu, neustrašive vjere i spremnosti podnošenja svake žrtve. Biskup poručuje kako je Ilija potreban u svakome vremenu, kako bi uzdrmao uspavanu savjest ljudi o temeljnim ljudskim vrjednotama. On je postavio pitanje Boga, jasnih stavova i na opasnost koja prijeti odbacivanjem Boga i izlaganja nesagledivim posljedicama u slučaju oslanjanja na krive vrijednosti. Potom je biskup naglasio da sadašnje vrijeme traži hrabre ljude, ne poslušnike koji će se pokoravati ljudima, već hrabre karaktere koji stoje iza svojih vjerničkih uvjerenja svjesni da samo tako mogu doprinijeti dobru svoga naroda i svoje domovine. Na kraju je istaknuo mons. Jzerinac kako su nam potrebni ljudi Ilijinog duha, hrabri poput hrvatskih branitelja. „Neka nam uzorom budu riječi koje smo primili od naših predaka, kako bismo mogli poput sv. Ilije biti ustrajni, principijelni poput apostola Pavla, vjerni vjeri očeva koju su sačuvali i predali je svojim pokoljenjima.“

Zahvalu na kraju Mise svima je izrekao vojni kapelan don Milenko Majić istaknuvši obitelji poginulih branitelja i veterane 2. gardijske brigade „Gromovi“ koji su danas u najvećem broju umirovljene djelatne vojne osobe, ali koji ne zaboravljaju svoga nebeskog zaštitnika sv. Iliju Gromovnika. Posebno se zahvalio svome dosadašnjem pomoćniku vojnog kapelana poručniku Mariju Barišiću na nesebičnom i angažiranom radu u vojnoj kapelaniji, a koji je odlukom mjerodavnih imenovan na novu časničku dužnost u Oružanim snagama RH, izrazivši nadu daljnje suradnje sukladno obvezama iz nove dužnosti. Kapelan je posebnu zahvalu uputio i Zboru Marijine Legije Petrinja, koji su svojim pjevanjem i glazbom uljepšali Dan vojne kapelanije.

Homilija vojnog ordinarija

Draga braćo svećenici, braćo i sestre! Sv. Ilija je prikazan u Sv. Pismu kao zemaljski i nebeski lik koji je ostavio duboki pečat na svoje suvremenike. Opisan je kako s vatrenom kočijom odlazi u nebeske visine. Je li on doista otišao na kočiji i nestao? Ne. Pisac je želio naglasiti da čovjek vjere ne umire: on živi ne samo u srcima ljudi nego prije svega u Bogu u kojeg je vjerovao.

Ilija je rođen u dijaspori, izvan vlastite domovine. Obično se kaže za ljude koji dolaze izvana da bolje uočavaju važnost vjere u životu ljudi i naroda. To se može reći i za Iliju. Vrativši se u zemlju svojih roditelja bio je iznenađen kako su se ljudi udaljili od svojih vjerskih i narodnih korijena. Zato im je postavio pitanje: Tko vlada ovom zemljom? Kojega Boga ovaj narod štuje? Naime, kad su se Izraelci vratili iz sužanjstva u zemlji su zatekli neke svoje sunarodnjake koji su prihvatili lažnoga boga, koji se zvao Baal. Nije to jedini slučaj u povijesti? Mnogi se ljudi nastoje prilagoditi sredini u kojoj žive, spremni žrtvovati vjeru i običaje i vlastiti identitet.

To je vrlo lijepo opisao hrvatski pjesnik Matoš, čiju 100. obljetnicu smrti spominjemo ove godine. U sonetu „Stara pjesma“ Matoš piše: „Među narodima mi Hrvati sada jesmo zadnji, robovi bez vlasti, osuđeni pasti i propasti bez časti. Domovino moja, tvoje sunce pada. Ne umrijeti za te Hrvat snage nema. Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema“.

Braćo i sestre! Dok nam je stranac pripremao propast naši su hrvatski branitelji imali snagu oduprijeti se osvajaču hrvatskih prostora. Zato se danas njih sa zahvalnošću spominjemo. Oni su bili spremni dati svoj život da sačuvaju svoje dostojanstvo i ugled hrvatskoga naroda, a prije svega obraniti njegovu slobodu. Stoga takvi ljudi ostaju trajno nadahnuće pokoljenjima, primjer kako se čuva vjera, njeguju vrijednosti koje su kadre održati jedan narod u njegovoj samobitnosti. Nažalost, povijesti nam pokazuje da je bilo ljudi koji su bili spremni odreći se svoga identiteta, biti čak i sluge tuđinu kako bi sebe održali. Očiti je primjer kralj Ahaz, koji se u želji da integrira pučanstvo odlučio oženiti se s pogankom feničanskog kralja Izabelom, kako bi postigao politički kompromis.

Kralj Ahaz bio je velik slabić. Nije imao svoga „ja“. Žena je iskoristila njegovu slabost i uspjela ga nagovoriti da podigne poganski hram. Umjesto da je došlo do još veće povezanosti među ljudima, gradnja poganskog hrama bila je razlogom podijeljenosti, koja je na kraju završila ratom u vrijeme proroka Elizeja. Temeljno pitanje svih pripovijesti, vezane uz proroka Iliju, bilo je tko je pravi Bog: da li poganski bog Baal ili Bog koga štuju Izraelci. Jedna od značajnih zgoda je ona o događaju na brdu Karmelu gdje je narod trebao donijeti odluku tko je pravi a tko krivi Bog. S jedne strane bilo je 450 Baalovih proroka koji su priredili žrtvu svome bogu, a s druge strane bio je Ilija, koji je podigao žrtvenik pravome Bogu. I kad je narod vidio da je na molbu proroka Ilije sišla vatra na njegovu žrtvu i da ju je spalila, narod se priklonio Iliji. I tako se ustanovilo koji je pravi Bog a koji je krivi. I druge zgode, koje spominju proroka Iliju, govore o potrebi vjere u pravoga Boga kako bi se dobila i prava slika čovjeka. Sve te zgode govore o jednoj jedinstvenoj poruci: Samo je jedan pravi Bog.

Braćo i sestre! Zgode vezane uz proroka Iliju pokazuju da je Ilija bio neustrašiv borac za štovanje pravoga Boga, za ljudsko i Božje dostojanstvo. Ilijina zadaća je bila pokrenuta sviješću da istinsko poznavanje Boga omogućuje i istinsku veličinu čovjeka. U kršćanskoj i židovskoj tradiciji Ilija je opisan kao snažan lik koji nadvisuje važnost povijesnog trenutka, koji nosi sveopću poruku. On razotkriva lažni mir između politike i religije. On se bez straha okomljuje na sinkretizam na području religije te na čudnu ravnodušnost i neodlučnost naroda kad je u pitanju Bog Izraela. Što je sinkretizam? To je pokušaj spajanja različitih religija koje su ponekad nespojive. Papa Benedikt XVI. je govorio o opasnosti sinkretizma. U novije vrijeme taj se sinkretizam sve više širi pojavom „NEW Age“-a, koji ide za novošću svijeta, gradeći ga na tvrdnji da su sve vjere jednake i nije važno kojoj vjeri čovjek pripada.

Nedavno mi je jedna student pričao kako je uzeo od svake religije po nešto i tako stvorio svoj nazor na svijet. U svakoj religiji pronašao je nešto što njemu odgovara, a odbacio je evanđelje u kojem Isus poziva na odvažnost da ga se slijedi. Tako je postupao kralj Ahaz, zato su i posljedice bile katastrofalne.

Suvremenost sv. Ilije danas

Ilija je potreban u svakome vremenu, kako bi uzdrmao uspavanu savjest ljudi o temeljnim ljudskim vrijednostima. On je postavio pitanje Boga, upozorio na potrebu jasnih stavova i na opasnost koja prijeti ako se Boga odbaci.

Ako se ljudi oslanjanju na vrijednosti koje to nisu, izloženi su nesagledivim posljedicama. Stoga je Ilija bio veoma jasan, odlučan, čvrst u svojim stavovima, spreman podnijeti i život da ih sačuva.

Današnje evanđelje po Luki predstavlja Isusa kao radikalnog, zahtjevnog, posebno u trenucima čovjekova opredjeljenja. Isus je znak ne samo svome naraštaju nego i naraštajima svih vremena. Za velik dio tadašnjeg svijeta nisu bila dovoljna Isusova čudesa, nego su ljudi tražili dodatni znak da pokaže da je on obećani Mesija, najavljen preko proroka. Isus je, znajući njihovu zloću odbio da učini bilo kakvo čudo i otvoreno im je rekao da ovaj naraštaj traži znak ali mu se neće dati. Umjesto toga, da bi uvjerio svoje slušatelje, poslužio sa slikama iz Starog Zavjeta, spominjuću proroka Jonu i kraljicu Juga.

Govoreći o proroku Joni, koji je bio tri dana u ribi, svojim je suvremenicima predstavio Jonu kao znak onoga što će se dogoditi s Njime nakon njegove smrti. On će nakon tri dana uskrsnuti.

Braćo i sestre! Tko ne stavlja psihološke i ideološke prepreke prema Isusu Kristu taj može doći do vjere. Poznato je da je francuski pisac Emil Zola rekao da će povjerovati u Isusa Krista ukoliko jedna mlada bolesnica koju je on pratio u Lurd ozdravi. Kad je ona ozdravila, Zola ju je proglasio mrtvom. I kad mu je liječnik postavio pitanje zašto ju je proglasio mrtvom, on je odgovorio da je to njegova pjesnička sloboda. Unatoč očevidnog čuda Zola nije želio povjerovati.  Isus svojim slušateljima donosi i drugi primjer. Stavlja im za uzor kraljicu s Juga koja je došla slušati kralja Salomona da upozna pravoga Boga. Isus ističe primjer ove kraljice, koja će zajedno s Ninivljanima na Sudu osuditi sve one koji nisu u njega povjerovali (usp. Lk 11,31-32) Na posljednjem sudu neće biti podjela prema narodnosti, rasi i jeziku, dobi i spolnosti, nego jesmo li upoznali Isusa Krista ili nismo.

Braćo i sestre! I mi možemo danas postavljati pitanja i tražiti dodatni „znak“. Zašto Bog dopušta zlo? Zašto nevini stradavaju? Zašto ne očituje svoju snagu? Možemo beskrajno ponavljati ta i slična pitanja. Isus nam odgovara da samo oni koji mu se povjeravaju mogu doživjeti njegovu prisutnost i osjetiti snagu. Takvi pak postaju širitelji dobra, mira i radosti.

U 2. čitanju apostol Pavao piše svom učeniku Timoteju da sačuva sve ono što je od njega čuo, da čuva čitav poklad vjere koji je od njega primio i mnogih drugih svjedoka te ga prenese vjernicima uz cijenu žrtve, bude li trebalo, da se „zlopati zajedno s njima kao dobar vojnik Krista Isusa“ (2 Tim 1,13-14). Pavlova poruka upravljena je i nama: treba očuvati vjeru u Boga i ne prihvaćati ideologiju koja niječe Boga i umjesto njega postavlja svoje idole. Vjera u Boga Isusa Krista naša je snaga. „Sve mogu u onome koji me jača“, poručuje apostol Pavao.

Braćo i sestre! Slaveći danas sv. Iliju spominjemo se prije svega njegove vjernosti Bogu, ali i neustrašive vjere, spremnosti podnijeti svaku žrtvu. Nije li i današnje vrijeme pokazatelj sličnosti s vremenom proroka Izaije? Što bi nam prorok Izaija rekao? Svojim sunarodnjacima je poručio: Dokle ćete hramati na dvije noge? Stoga sadašnje vrijeme traži hrabre ljude, ne poslušnike koji će se pokoravati ljudima, još manje one koji će biti nalik na Jonine suvremenike, nego hrabre karaktere koji stoje iza svojih vjerničkih uvjerenja, svjesni da samo tako mogu doprinijeti dobru svoga naroda i svoje domovine. Danas su nam potrebni ljudi Ilijinog duha, hrabri poput hrvatskih branitelja.

Neka nam uzorom budu riječi koje smo primili od naših predaka, kako bismo mogli poput sv. Ilije biti ustrajni, principijelni poput apostola Pavla, vjerni vjeri očeva koju su sačuvali i predali je svojim pokoljenjima. Zagovor sv. Ilije neka nam u tome pomogne. Amen