Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Ukrajinsko vojno hodočašće u Zarwanycu

Nedjelja, 15. 09. 2013.

tekst i foto: V. Mandura

U Zarwanyci, nacionalnom marijanskom svetištu u Ukrajini, 14. i 15. rujna 2013. održano je 5. sveukrajinsko vojno hodočašće. Ukrajinski vojni biskup Mychail Koltun pozvao je Vojni ordinarijat u RH, i mene osobno, da budemo gosti u njihovom slavlju. S njim se već godinama susrećemo na hodočašćima i raznim konferencijama diljem Europe. U dogovoru s VO-om odlučeno je da se pridružim hodočasnicima u Zarwanyci. 

Prvo što me je zanimalo bila je povijest svetišta i gdje se ono točno nalazi što nije bilo jednostavno saznati. Taj problem riješio sam kroz kontakt sa kurijom njemačkog vojnog dušobrižništva jer su oni već godinama sudjelovali na hodočašću. Zarwanyca je selo u podnožju Karpata, oko 180 km udaljeno od Lavova, najvećeg grada zapadne Ukrajine. Nakon toga sam dogovorio da ne putujem sam nego da još jedan pripadnik OS-a putuje zajedno sa mnom. U dogovoru sa zapovjedništvom HKOV-a u hodočašću je sudjelovao i nadnarednik Mladen Bošković koji je aktivan vjernik u župi Srca Isusova u Karlovcu. 

U četvrtak smo krenuli iz Slavonije prema prvoj postaji Lavovu udaljenom oko 1000 km. Putem nas je pratila kiša. Nakon graničnih formalnosti na mađarsko-ukrajinskoj granici ušli smo u Ukrajinu. Želim naglasiti neizmjernu ljubaznost ukrajinskih policajaca i carinika posebno nakon što su vidjeli dopis – pozivnicu. Oko 6 sati poslijepodne (u Ukrajini je sat ranije - 7) stigli smo u Lavov i nakon kraćeg telefoniranja po nas je stigla časna sestra bazilijanka koja govori hrvatski. Otišli smo do sjemeništa i bogoslovije grkokatolika lavovske oblasti. Ostao sam zatečen ljepotom, urednošću i prostranošću građevina i prostora. Nakon što smo se smjestili sestra Adriana i pomoćnik vojnog kapelana iz Lavova su nas izveli u grad i na večeru. I petak prije podne bio je predviđen za obilazak grada uz sudjelovanje u Bogoslužju u grkokatoličkoj katedrali zajedno sa kolegom vojnim kapelanom. 

Lavov je grad sa oko 900000 stanovnika. Čitav grad odiše prošlošću i arhitekturom iz vremena Habsburške monarhije. U gradu je 117 velikih crkvi. Nisi obnovljene kao što smo to naviknuti na zapadu pa i u Hrvatskoj ali me iznenadilo da je toliko sačuvanih sakralnih građevina. Vojni kapelan mi je razjasnio da sovjeti nisu srušili ni jednu crkvu. Uvjeren sam da Lavov svojim izgledom i kulturnim vrijednostima može parirati Pragu, Budimpešti… samo da se obnovi ono u što desetljećima nije ulagano. Većina grkokatoličkih crkvi u gradu su stare samostanske rimokatoličke crkve. Ovdje želim reći nešto što me iznenadilo za vrijeme putovanja. Tokom cijelog putovanja moglo se vidjeti da je standard građevina i kuća u kojima ljudi žive daleko ispod našeg u Hrvatskoj ali svugdje i u selima i u gradovima su sve crkve nove i gotovo sve sa zlatnim kupolama i tornjevima. Zlato je obilježje Božanstva u orijentalnim crkvama. Objašnjenje za takve nove i obnovljene crkve je da dijaspora neizmjerno podupire potrebe Crkve u domovini a uz to ukrajinci su jako pobožni i vezani uz svoju Crkvu.

Inače ukrajinci su većinom pravoslavci (60 %) a oko 10 % stanovništva su grkokatolici (oko pet miliona). Pravoslavci su podijeljeni u tri zajednice: najveća grupa su oni koji pripadaju Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi a postoje još Kijevski patrijarhat i oni koji su autokefalni (nisam uspio saznati razliku između ove dvije zajednice). Većinom na Krimu žive kozaci koji su većinski muslimani.

Bili smo gosti grkokatolika i iz tog ugla gledano zapad je „obećana zemlja“ s određenim rezervama prema poljacima zbog povijesti. 

Poslije podne su u Lavov stigli i gosti iz Njemačke a s njima i jedan ukrajinski svećenik koji studira u Eichstätu. On je preuzeo skrb za nas i krenuli smo na put do Zarwanyce (180 km – 4 sata zbog cesta).

Dočekani smo i smješteni u svetištu u drvenim bungalovima koji služe za prijem gostiju.

Zarwanyca je selo u podnožju jednog brežuljka na Karpatima. U toj usjeklini spajaju se šuma i jedna rječica istog imena. Tu je izgrađeno svetište koje ukrajinci nazivaju svojim Lurdom. I ako sam iskren onda je to zaista tako. Prostrano, uređeno i odiše Božjom prisutnošću. Zavjetna slika se ne nalazi ovdje u svetištu, koje je na rubu sela. nego u mjesnoj župnoj crkvi. Inače osnivanje svetišta bazira se na legendi da su mnogi ukrajinci iz svojih gradova bježali pred navalom tatara (12 st.). Na ovom mjestu je jedan kijevski monah zaspao iscrpljen od puta i usnio Bl. Djevicu Mariju. Ona mu je u snu rekla da želi da joj tu bude sagrađena crkva. Na tom mjestu je danas i jedan izvor te svetište ima svoju „svetu vodu“. Današnje svetište je sagrađeno u proteklih desetak godina i još uvijek se dotjeruje i gradi. Uz svetište je i Križni put koji vijuga šumom i brežuljkom iznad prostora svetišta. 

Sama proslava hodočašća započela je u subotu susretom sa biskupom Mychailom ispred mjesne crkve u kojoj se nalazi i zavjetna slika. Nakon što je dočekan od vojske i župnika ušli smo pred lik Majke Božje pred kojim su pjevane litanije (moledan) za sve poginule, nestale i duše u čistilištu. Zatim smo položili vijenac i cvijeće uz spomenik pokojnim pripadnicima svih ratova a koji se nalazi u blizini župne crkve. Nakon molitve uputili smo se u procesiji do svetišta. Na otvorenom oltaru je uslijedila ceremonija otvaranja hodočašća i upućena dobrodošlica gostima. Dobio sam priliku pozdraviti domaćine i uručio sam prikladan dar domaćem biskupu.

Popodne je moljen križni put, kao što mi to činimo na Mariji Bistrici ili Lurdu, ali nisu čitani tekstovi kako smo naviknuti nego je uz svaku postaju propovijedao netko drugi. Ja sam održao propovijed kod treće postaje. Samo da spomenem da je ova pobožnost trajala više od 2 sata.

U večernjim satima je služeno svečano bogoslužje koje je predvodio vojni biskup sa 60-ak svećenika koji nose razne titule i obilježja. Ne mogu reći nešto konkretnije jer sam vidio one koji nose jedan i više križeva na prsima a i one koji nose mitru na glavi. Želim samo spomenuti da je i ova liturgija trajala oko 2 sata (isto tako i glavna Sv. Misa u nedjelju). Biskup Mychail je inzistirao na tome da sudjelujemo u koncelebraciji i njihovim svećeničkim odorama s tim da smo mi gosti imali počasna mjesta uz biskupa tijekom cijelog hodočašća. 

Centralna Sv. Misa je bila u nedjelju na slobodnom. Moja procjena je da je bilo par tisuća vjernika s velikim brojem vojske. Nakon te Sv. Mise je hodočašće proglašeno zatvorenim a biskup je svima nama uručio prikladne darove. 

Ono što još želim naglasiti jest iskustvo da se grkokatolici ispovijedaju u jako velikom broju i pristupaju Sv. pričesti. To me iznenadilo ali i oduševilo. Slike ispred svećenika koji čekaju da pomire čovjeka i Boga jesu dugi redovi pobožnih i skrušenih vjernika pokajnika. 

Mislim da nije potrebno isticati ljepotu liturgijskih slavlja koja su u cijelosti pjevana prema onome što poznajemo iz istočnih Crkvi. 

Moje osobno iskustvo je da Ukrajina nije tako daleko. Ukrajinci pozitivno govore o hrvatima i smatraju nas bratskim narodom. Ako ne budem službeno sudjelovao u ovim hodočašćima onda želim svake tri godine otići do Zarwanyze Majci Božjoj reći da ju štujem i da sam sretan što je Majka Crkve i cijelog Božjeg naroda.