Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Vojni ordinarij i generalni vikar u pohodu Vojnoj biskupiji Litve

Petak, 05. 09. 2008.

Od 5-8. rujna vojni ordinarij mons. Juraj Jezerinac i generalni vikar VO mons. Josip Šantić sudjelovali su, na poziv litvanskog vojnog ordinarija mons. Eugenijusa Bartulisa, u proslavi 400. obljetnice nacionalnog svetišta BDM u Šilovi. Posjet Litvi obilježili su brojni razgovori, ponajprije s generalnim vikarom Vojnog ordinarijata mons. Juozasom Gražulisom i vojnim kapelanima o planovima vezanim za dušebrižništvo vojnika ili s admiralom Kestutisom Macijauskasom o ulozi vojnog kapelana u oružanim snagama te o mogućnosti da kapelan u suradnji sa zapovjednicima pridonosi dobru vojnika i njihovih obitelji.

Litva je posljednja pokrštena europska zemlja. U 15. stoljeću dominikanci su se naselili na litvansko tlo te počeli naviještati Radosnu vijest, a kasnije, zajedno s grupom franjevaca koji su se također doselili, nastojanje za Božjim kraljevstvom platili su mučeničkom smrću. Na mjestu mučeništva u Vilniusu, glavnom gradu Litve, bila su podignuta tri križa koja je sovjetska vlast porušila, a kao znak te rušilačke moći ostali su polomljeni križevi u podnožju brežuljka. Podignuti su novi križevi, a na mnogim mjestima su ostaci teških vremena kada je Litva bila dio Sovjetskog Saveza. Danas se Litva doživljava kroz dvostruku percepciju: prva je puna ostataka prošlih vremena kada su Sovjeti pokušavali graditi „raj na zemlji“ bez Boga, a druga je zahvaljivanje Bogu za dar slobode koja je započela proglašenjem nezavisnosti u ožujku 1991. godine. Takva percepcija možda nigdje nije tako naglašena koliko na Brdu križeva u Kryziu Kalnasu kraj grada Šiauliaija.

Šiauliaiu je grad koji je bio zamišljen kao grad bez crkve, grad budućnosti, kao naše Ploče ili u Poljskoj Nova Huta. Sve je moralo biti izgrađeno po socijalističkom modelu. Na mjestu gdje se nalazi Brdo križeva polovinom 19. stoljeća dogodilo se ukazanje koje nije ostavilo pismeni trag ali su ljudi dolazili na to mjesto i kao spomen na svoje hodočašćenje ostavljali križeve i krunice. Hodočašća su se umnožila tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, a od križeva nastao je brežuljak. Padom Litve pod sovjetsku vlast zabranjena su i teško kažnjavana hodočašća na to mjesto, sve do progona u Sibir. No, unatoč zabrani narod je i dalje dolazio. Vlasti su zatim tri puta „ravnali“ to brdo, uništili su križeve, proširili rijeku s jedne strane, a s druge postavili žicu i stražu. I to je bilo uzaludno, narod je i pod cijenu života dolazio. Da bi još više ponizili to mjesto bacali su leševe od životinja ali je i to bilo uzalud. Po dolasku slobode brdo je još više izraslo.

I hrvatski hodočasnici postavili su krunicu s križem iz Domovinskog rata, a u knjizi dojmova zapisali su: „Na poziv vojnog ordinarija Litve pohodili smo ovo sveto mjesto vjere i ponosa litvanskog naroda. Povijest Litve i Hrvatske, barem u zadnjim stoljećima, vrlo je bliska, a ono što je održalo jedan i drugi narod je ljubav prema Bogu, štovanje Svetog Križa i velika ljubav prema Bogorodici. Čini nam se da ove vrednote treba i danas isticati jer Bog se utjelovljuje u konkretnom narodu po znakovima kulture tog naroda i želi nam i danas progovoriti jezikom i znakovima koji su nam razumljivi po predaji starih. Na tu nakanu moliti ćemo ovih hodočasničkih dana da Bog sačuva i Litvu i Hrvatsku da bi bili dobro sjeme u zajednici Europe, dobro sjeme Isusa Krista koje donosi stostruki plod. Kryžiu Kalnas, 6. rujna 2008. godine, mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u RH i mons. Josip Šantić, generalni vikar“.

Na Brdu križeva je i papin križ kojeg je ostavio poslije euharistijskog slavlja slavljenog na tom mjestu 1993. godine. Na podnožju križa piše: „zahvalan sam litvanskom narodu za svjedočanstvo vjere koje je pokazivao kroz povijest na ovome mjestu. Ivan Pavao II“. U blizini je, na papinu inicijativu, podignut franjevački samostan. Slično mjesto na kojem vjernici izražavaju posebnu zahvalnost je crkva osuđena na nestanak u obližnjem gradu Šiauliaiu. U njenoj blizini nalazi se hrpa kamenja, a to je spomen na Litvance koji su skončali život u Sibiru. Naime, iz svake obitelji barem je jedan član završio život u sibirskom progonstvu. Danas mladi Litvanci hodočaste u Sibir na mjesta pogibelji svojih zemljaka i donose kamenje te tako grade svoj „zid boli“.